Zašto je Hajduk odnosno Hajdukov model upravljanja opasan? Zato što, ako uspije Hajdukov demokratski model to će biti znak, prvo, drugim klubovima da se može, da ne mora biti jedan gazda koji će udariti šakom o stol.
To će biti znak da narod ili kako ga mnogo vole nazivati u Hajdukovom slučaju 'narkomani s ulice', mogu voditi uspješan nogometni klub, a onda je odzvonilo Mamićima i onim 'velikim vođama' koji sebe predstavljaju Mesijama hrvatskog sporta.
Još je opasnije to što će eventualni uspjeh Hajdukovog demokratskog modela biti znak Hrvatima, narodu bez demokratskog kontinuiteta i demokratske kulture, da ne mora trpjeti teror osuđenih i neosuđenih lopova i kriminalaca na višoj razini. Da ih ne moraju trpjeti u svome selu, gradu i državi, da ne moraju podviti rep, jer 'gazda' ima titulu, funkciju ili saborski imunitet.
Uspjeh jednog modela građanske uključenosti bi pokazao da se protiv 'šerifa' smije prosvjedovati i da ga narod ima pravo smijeniti ako to želi.
Hajduk je opasan za sužanjski mentalitet i naviku da povijemo leđa
Hajduk je opasan, jer i ovakav rezultatski neuspješan daje ideju narodu da može upravljati sam sobom i svojim resursima. To je očito jer od te hajdučke 2011. se rodio čitav niz sportskih i nekoliko gospodarskih kolektiva zasnovanih više - manje na sličnom principu. Principu demokracije, transparentnosti i sudjelovanja širih masa.
Hajdukov eventualni uspjeh je opasan jer ima potencijal uzeti prvo sportove poput rukometa, košarke i naravno nogometa iz ruku onih koji njima drmaju desetljećima, a onda sela, gradove i županije iz ruku njihovih pokrovitelja.
Hajdukov demokratski model nije savršen kao ni demokracija sama, no i dalje je golemi korak naprijed u odnosu na ono što nam kao narodu nude druge opcije.
Upravo zbog toga je Hajduk opasan za sužanjski mentalitet i naviku da povijemo leđa, jer se 'ništa ne može promijeniti'.
Hajduk je zbog toga jednostavno opasan…
