"Hrvatske nogometne zvijezde trebale bi biti heroji. Umjesto toga su omraženi", naslov je teksta Matthew Halla objavljenog u najpoznatijem, najboljem i bez sumnje najbolje informiranom svjetskom vanjskopolitičkom časopisu Foreign Policyju početkom srpnja.
Svakome tko je ovih dana u Hrvatskoj jasno je kako je to notorna besmislica. Milijuni ljudi u Hrvatskoj, ali i stotine milijuna nogometnih zaljubljenika diljem svijeta navijali su za Modrića i društvo.
Mala zemlja, nogometni gigant
Zbog sasvim jednostavnih razloga - mala zemlja, koja je ipak ostala nogometno zapamćena, ne samo po trećem mjestu 1998., nego i nizu pehova na prošlim prvenstvima. Od nesretne Turske do ispadanja u grupi od kasnijih finalista Španjolske i Italije, pa onda ispadanja od budućeg europskog prvaka Portugala nakon produžetaka, skidanja skalpova gotovo svim velikima...
Hrvatska se na ovom prvenstvu ponovno vratila, igrala dobro i otišla po ono što zaslužuje - mjesto u povijesti.
Ova je generacija odlučila napraviti rezultat i u tome uspjela. Svima koji vole nogomet, teško je navijati protiv ovakve momčadi. A ako je to onda još i momčad zemlje iz koje dolazite to postaje gotovo nemoguće.
Hipersenzibilna savjest
U Hrvatskoj zaista postoje ljudi koji navijaju protiv reprezentacije zbog sudskih procesa Zdravka Mamića i uključenosti ključnih vedeta ove momčadi u taj proces. No, daleko je to od toga da bi se to moglo nazvati masovnim trendom ili poopćiti na cijelu zemlju kako su to posljednjih tjedana činili Foreign Policy i još neki veliki svjetski mediji.
Navijati protiv reprezentacije sasvim je u redu. Problem je, međutim, u tome što očito dio hrvatske i svjetske javnosti živi u uvjerenju kako Hrvati navijaju protiv svoje reprezentacije, što jednostavno nije točno. Dokaza ćete, nađete li se ovih dana bilo gdje u Hrvatskoj, pronaći bezbroj. Naprimjer 10 posto ukupne populacije koji su se okupili na dočeku u Zagrebu.
Svaki čovjek ima pravo na svoju hipersenzibilna savjest, no teško je pronaći argument za prigovor nekome tko, eto, navija za reprezentaciju svoje zemlje ne samo zato jer je njegova, nego i zato jer igra dobar, pamtljiv i, pokazalo se, rezultatski efikasan nogomet.
'Kako možeš jesti sladoled kad ljudi umiru od gladi'
Pitanja kako netko može navijati za ovu momčad zbog svega onog što se događa u hrvatskom nogometu i oko njega, djeluju pomalo poput pitanja "Kako možeš nakon večere pojesti i sladoled, kad ljudi u svijetu umiru od gladi?"
Niti svi Francuzi, sasvim je sigurno, nisu navijali za Tricolore. Radikalne feministice smatraju kako je nogomet oličenje patrijarhata i kako će svaki uspjeh domaće momčadi značiti samo produbljivanje takvog stanja. Radikalni antinacionalisti u nogometu vide samo poligon za raspirivanje nacionalističkih strasti, pa su isto tako protiv svoje nacionalne ekipe.
Što je, ponavljamo, sasvim u redu. Zbog toga, međutim, nitko neće reći da "Francuzi navijaju protiv svoje reprezentacije".
Nogomet, mafiji unatoč, ostaje samo igra
U navijanju za Modrića, Rakitića, Perišića, Mandžukića, Lovrena i ostatak Vatrenih zaista nema ništa loše.
Dapače, postoji li bolji pokazatelj kako je nogomet unatoč mafiji oko njega u Hrvatskoj i svijetu, rastućoj komercijalizaciji i starletama na tribinama još uvijek samo igra i prijeko potreban bijeg od stvarnosti u kojem su emocije i sudovi, veselje i tuga, barem nakratko, potpuno odvojeni od realiteta?
Urednički komentar redakcije Net.hr-a.
