Valdas Dambrauskas više nije trener Hajduka. Vijest je to koja je zapalila nogometnu javnost u ponedjeljak poslijepodne. Remi u Šibeniku koji mu je očigledno presudio bila je njegova 30. HNL utakmica na klupi splitskog kluba, a kao što su navijači i mediji u petak okretali prst dolje Litavcu, tako ga sada okreću Jakobušiću zbog njegove smjene.
Nepovezan i nejasan istup Hajdukovog predsjednika u medije nakon smjene statistički najuspješnijeg trenera Bilih u posljednjem desetljeću otvorio je više pitanja pa ću pokušati paralelno promotriti period koji je litavski strateg proveo na klupi Hajduka paralelno s Jakobušićevim djelovanjem u istom periodu kako bih pokušao dokučiti što je točno dovelo do Dambrauskasove smjene.
Statistika ne laže - Valdas je bio dobar
Suha statistika kaže da je litavski strateg na klupi kluba s Poljuda sjedio u 38 utakmica te da je pobijedio u njih 23, osam puta s travnjaka izašao s podjelom bodova te u sedam njih bio poražen. Drugim riječima osvajao je u prosjeku, kao što sam napisao, nešto više od dva boda po utakmici, a Hajduk je s njim na klupi zabijao dva, a primao jedan gol po utakmici.
Preferirao je Dambrauskas formaciju 4-2-3-1, ali nije joj strogo robovao, pa je tako u nekoliko navrata koristio 3-5-2, 4-3-3, 3-4-3 i 4-4-2 s rombom u sredini. Ipak treba napomenuti da nije bila riječ o lutanju već ovakva raznovrsnost leži u činjenici da je Litavac po svome trenerskom profilu vrlo prilagodljiv i fleksibilan. 'Eksperimenti' su nekad uspijevali, nekad ne, ali u načelu to je tako i kod svih drugih trenera.
Statistika, također, kaže da je Valdas Dambrauskas najuspješniji trener Hajduka u posljednjem desetljeću. Njegovi oponenti često ističu kako ima i najbolju momčad u posljednjih desetak godina što je također točno. No ta se momčad slagala u hodu te u njoj usprkos jakim imenima postoji ozbiljan disbalans.
Naposljetku, treba konstatirati da je Litavac donio Hajduku prvi trofej nakon devet i prvo drugo mjesto u prvenstvu nakon deset godina. Njegova utrka s financijski nadmoćnim Dinamom je trajala sve do dva kola prije kraja.
Porazi koje je doživio na klupi Hajduka došli su od Villarreala i Dinama po dva puta, Osijeka, Rijeke i Vitorije. Od tog jedan poraz od Dinama je došao u trenucima kada je prvenstvo bilo riješeno i Hajduk se okretao finalu kupa, a poraz od Vitorije Hajduka nije koštao prolaska u Europi.
Preskakanje Rijeke i Osijeka
Uz Villarreal jedini domaći poraz mu je nanijela Tomićeva Rijeka. Poraze od Dinama je doživljavao isključivo u Zagrebu. Bodove je gubio u derbijima izuzev tri remija u kojima je podijelio bodove s Lokomotivom, Goricom, Slavenom i Šibenikom. Svaki od ovih remija protiv nominalno slabijih protivnika ima svoju priču no u to neću sada ulaziti.
U periodu koji je proveo na Hajdukovoj klupi uspio je preskočiti Osijek i Rijeku te se ozbiljno približiti Dinamu. Zagrepčane je rušio i u Splitu i u Zagrebu, od Poljuda je stvorio mjesto gdje gotovo nitko nije favorit i mahom je uzimao bodove u 'malim' utakmicama. Upravo je posljednja stavka znak stabilizacije kluba koji pretendira na trofeje.
U javnom prostoru se u posljednje vrijeme proširila ideja o lošem ulasku Hajduka u sezonu. No je li to zbilja tako? Pogledamo li suhe činjenice zaključak je da Hajduk nigdje nije ozbiljnije podbacio. Ne možemo poraze od Villarreala i Dinama u Zagrebu pa čak ni Osijeka u gostima smatrati nekakvim kiksevima. To su utakmice u kojima momčad kalibra Hajduka može dati maksimum i nadati se najboljemu. Sve ostalo su nerealna očekivanja.
Stavimo li računicu na papir Splićani imaju 13 bodova u sedam utakmica (samo dvije domaće) te dva zaostala dvoboja protiv dvije posljednje plasirane momčadi lige. Da je kojim slučajem ostao na klupi i došao do punog plijena (što ne bi bilo neočekivano) imao bi 19 bodova odnosno šest bodova zaostatka za Modrima.
Projekcijom tih 19 bodova na kraj sezone dosegnuo bi 76 bodova što je rezultat kakav Hajduk nikad nije imao otkad je liga svedena na 10 klubova. Razlika na tablici u ovom trenutku nije uzrokovana nekakvim očajnim Hajdukovim ulaskom u sezonu već jednostavno impresivnim Dinamovim učinkom kakav ni jedna momčad u Hrvatskoj sa svojim kadrom i budžetom objektivno ne može pratiti.
Drugi aspekt Dambrauskasovog učinka je Europa. Taj put nije bio dug zahvaljujući iznimno teškom ždrijebu no uspješno je eliminirao ozbiljnog predstavnika iz ozbiljne lige.
Izvukao Hajduk iz bunara
Treći pak argument za Dambrauskasov otkaz je slaba forma i igra. Tu većina komentatora ulazi u zamku, jer uspoređuje Hajdukove prezentacije na kraju prošle i početku ove sezone. Zbog dinamike koja postoji u svim sportovima pa tako i u nogometu trebala bi se uspoređivati forma momčadi kroz dvije sezone u istoj fazi natjecanja, a i u tom aspektu je Litavac napravio napredak u odnosu na Gustafssonov ulazak u sezonu.
Sad nakon analize Dambrauskasovog učinka dolazimo do druge strane priče, a to je Lukša Jakobušić. Energični Hajdukov predsjednik je pokazao po dolasku na Poljud da će praksa u njegovom mandatu biti drugačija nego što je bila tijekom vladavine njegovih prethodnika. Nije se libio teških odluka koje je donosio brzo te je zahvaljujući tome uspio u rekordnom roku izvući Hajduk iz bunara u kojem ga je zatekao u zimu 2020.
Dovođenje Nikoličiusa i spašavanje prve te trofejni iskorak u drugoj sezoni donio mu je potvrdu da je ono što radi dobro. No analiziramo li njegove izjave i intervjue u proteklom periodu jasno je da je upravo on jedina osoba u Hajduku koja otvoreno najavljuje titulu. No također, on je jedina osoba koja nije nogometni stručnjak u trokutu s Nikoličiusom i Dambrauskasom.
(Pre)ambiciozne najave kucaju na vrata
Goleme ambicije i odlučnost kojom zrači predsjednik Hajduka traže od kluba i svih u njemu da svake nove sezone naprave novo čudo no u sportu to baš i ne ide tako. Njegovo objašnjenje bi se moglo sažeti da Dambrauskas odlazi, jer nije prvi.
Sagledamo li stanje u hrvatskom nogometu možemo konstatirati da se dominacija koja se gradi dva desetljeća ne može srušiti u devet mjeseci. Dinamo je financijski, kadrovski i logistički nadmoćan Hajduku te je iluzorno očekivati da će pasti samo zato što Lukša Jakobušić vjeruje da Hajduk treba biti prvi.
Sjetimo se samo da ni šampionska Kekova Rijeka nije srušila Dinamo u prvoj sezoni s njim. Gradila se, rasla, stabilizirala, posrtala i opet ustajala. Disala je za vratom Modrima i čekala da se zagrebački klub spotakne kako bi dobila priliku koju je Kek naposljetku i iskoristio.
Najave kojima je predsjednik Hajduka palio euforiju među Hajdukovim pukom mogu biti pogonsko gorivo, ali isto tako se mogu obiti o glavu onome koji ih daje pogotovo ako navijači shvate da nisu realne i dojam je da upravo u tom grmu leži zec.
Trener koji je bolji od Valdasa
Jakobušić želi titulu ove godine, no Dinamo je jači nego lani i nakon remija u Šibeniku je spoznao da bi mu uskoro njegove najave mogle pokucati na vrata. Pronašao je žrtvenog janjca u litavskom strategu koji je osvajao dva boda po utakmici. Možda se pokaže naposljetku da je Lukša Jakobušić bio u pravu, no da se figurativno izrazimo, za to će morati pronaći trenera koji može osvajati četiri boda po utakmici.
Šalu na stranu, tko god sjedne na klupu Hajduka teško da iz ove solidne momčadi može izvući puno više. Možda i može pronaći poduzetni predsjednik takvog trenera no gotovo sigurno je da ga Hajduk ne može platiti.
