Bio je lijen i ubitačan - govorili su za njega oduvijek - lud i neotesan. Bio je Srbin, pa je bio Hrvat, ali ništa od toga više nije. O njemu su pisali kao o jugoslovenskom Gerdu Mülleru po građi i nemilosrdnosti, George Bestu po partijanju i orgijanju, a Rudolfu Nurejevu po gracioznosti pokreta i sudbini koja će ga natjerati da sreću i karijeru traži tamo negdje daleko.
Zabijao kao da je opsjednut
Elem, poznata je to i već više puta ispričana priča, ali nikada nije dosadna. Slaviša Žungul koji se rodio u Požarevcu, ali kao još uvijek vrlo mlad doselio u Kaštel Lukšić, bio je jedan od najboljih igrača Hajduka kada je u dobi od 24 godine pobjegao u Ameriku. Nije, jebatga, htio do svoje 28. godine trunuti u ligi koja je to od njega zahtijevala, a nije bio ni previše nabrijan da služi vojni rok, što je također bio jedan od preduvjeta za ostvarivanje nekog inozemnog transfera. Žungula, da spomenem i to, koji je tih godina zabijao kao da je opsjednut, tražili su i Inter i Milan, a istovremeno mu je njegov Hajduk kasnio s plaćama. Zatražio je od klupskih čelnika kratak dopust da u New Yorku posjeti svoju djevojku, slovensku manekenku i pjevačicu Moni Kovačić, i to je bio zadnji put da ga je vidio netko iz splitskog kluba. U Americi je preko nekih ranijih kontakata odmah potpisao profesionalni ugovor, a dok je splitska klupska uprava shvatila što ih je snašlo, već je bilo kasno - ostali su bez svog najboljeg igrača!
Žalili su se FIFA-i, a ona - nemilosrdna kakva jest - Žungulu izdaje zabranu igranja nogometa, pa on počinje igrati mali nogomet u dvoranama za New York Arowse, a za koji ona nije nadležna.
Ovdje je veoma važno za spomenuti kako to nije bio ovaj dosadni futsal koji se danas igra i gdje navijači uletavaju u teren kako bi nokautirali golmana protivničke ekipe, već vrhunsko profesionalno i zabavno natjecanje u kojemu nije bilo auta nego se igralo od mante, a kada bi netko postigao gol - uglavnom je to bio igrač s brojem 7, Steve Žungul - zavrtjela bi se crvena rotirka iznad gola baš kao i u hokeju, te bi zasvirala neka nabrijavajuća disko muzika. Ta prekrasna kombinacija zanimljivog sportskog natjecanja i Studia 54, podsjećala je na filmsku adaptaciju McCoveryjeve knjige "I konje ubijaju, zar ne?", samo je umjesto Michael Sarrazina - glavna uloga bio naš Žungul!
Kako je vodila ljubav Moni Kovačić?
Mislio je da će to biti samo privremeno dok ne sredi papire da može nastupati i na pravom terenu, ali kako ga je tamo nevjerojatno krenulo, pa je čak zaradio i nadimak po kojemu je u SAD-u i dalje poznat - "the king of all in door soccer" - nije mu se toliko žurilo vratiti na veliko igralište.
Ipak, nakon što je američki Vrhovni sud donio odluku 1983. da Žungul može nastupati i u NASL-u, dobio je ponudu od Golden Bay Earthquakesa, a za koje je zabio 19 golova u prvoj sezoni, postižući pri tome i gol u pobjedi nad New York Cosmosom koje su predvodili Chinaglia i Beckenbauer. Već dogodine postigao je 30 golova i zaradio titulu najboljeg igrača lige, ali nakon sezone 1984. - a u kojoj se NASL privremeno ugasio - Žungul se vratio malom nogometu igrajući za Tacoma Stars i San Diego sve do mirovine 1990.
Nakon toga, poput svih onih njegovih silnih lopti iza leđa protivničkih vratara, sakrio se i Žungul... Sakrio od pitanja poput: osjeća li se Srbinom ili Hrvatom? Je li zažalio što nije postao Džajićev nasljednik i sanja li, i dalje, one Šurjakove lopte u sredinu koje bi tako lako spakovao iza leđa golmana diljem jugoslovenskih stadiona? Misli li stvarno da je bio bolji od Beckenbauera, Cruyffa i Pelea ili se samo zajebavao, te moguće najvažnije – kako li je, zaboga, vodila ljubav Moni Kovačić, prva djevojka koja se obnaženo slikala za Start?
Na njegovu veliku sreću, sve do sada - zaključno s današnjim danom - niti jedan od ovih naših za sport pretjerano talentiranih medija nije uspio doći do njega, niti eto, pribaviti neku informaciju o njemu vrijednu spomena, pa se njegov nestanak s vremenom pretvorio u jednu od najvećih misterija jugoslovenskog fudbala...
Fotografija s Hajdukovom kapom
Zahvaljujući društvenim mrežama, međutim, te godinama iskustva u pronalaženju bivših i potencijalnih djevojaka, nestalih prijatelja i davno zaboravljenih članova šire obitelji na istima, nakon više od 35 godina od njegova odlaska s naših geografskih širina - pronašao sam Steva Žungula i nisam ga priupitao ništa od ovoga gore navedenoga, već sam samo uživao u svome povijesnom pronalasku...
Na prvoj fotografiji koju sam pronašao, Žungul se zadovoljno smije zagrljen sa ženom, a koja, eto, nažalost nije Moni Kovačić. Na jednoj drugoj, poput Elvisa Presleyja, pozira kraj nekog američkog old timera. Dobro je. Operirao je kuk sredinom 2014., ali u međuvremenu se - kako čitam u komentarima ispod fotografije, a u kojima mu se javljaju i bivši suigrači poput Branka Šegote i Vladislava Bogičevića - fino oporavio. Podatak o njegovom prebivalištu s Wikipedije, uzgred kazano, nije u potpunosti točan, ali nije ni daleko od istine. Svega nekih stotinjak kilometara... Očito mu odgovara ta blaga klima i mogućnost da se, poput nekoć na splitskoj rivi, zavali na sunce i naruči kavu. Djeca su mu isto dobro. Mali se mota oko njega i kobajagi mu pomaže oko posla s nekretninama, izgleda da nije neki od lopte, a kćer mu se udala i rodila slatko dijete koje već čini svoje prve korake i to baš u njegovim omiljenim i legendarnim Adidas Universicama.
Svi su dakle, živi i zdravi, te očito i dalje ne žele imati posla s prošlošću, pa ga, eto, ni ja nisam želio time opteretiti i ostavio sam ga da na miru uživa u svojoj itekako zasluženoj nogometnoj mirovini i, naravno, legendarnom statusu.
Umjesto da mu postavim sva ona deplasirana pitanja zbog kojih se uostalom i povukao iz naše javnosti, stisnuo sam mu samo jedan mali lajk na fotografiju s Hajdukovom kapom da ga podsjetim kako je, bezbeli, ovdje i dalje voljen, pa možda čak još i više nego u njegovom SAD-u...
