Kome pripada nogometni klub? Odgovor, naravno, ovisi o parametrima diskursa koji njime vlada. Ako na njega gledamo birokratsko-upravljavljačkom vizurom, onda dvojbe nema: pripada njegovim vlasnicima – ovisno o vlasničkom modelu, to mogu biti dioničari, članovi, privatne osobe, grad ili država, ili kombinacija jednog ili više od tih elemenata.
Ako pitanju, pak, priđemo kroz prizmu identitetskih politika i simboličkog poretka on pripada, parafrazirajući slavnu izjavu velikog Bobbya Robsona, njegovim navijačima, njihovom ponosu i strasti, buci i osjećaju pripadanja. Ako se osjećate posebno filozofski nastrojenim, možete i argumentirati da nogometni klub ne pripada nikome – riječ je, u konačnici, o ideji, simbolu, nečemu što se nikada ne može u potpunosti definirati, barem ne bez da istovremeno izostavite veliki dio onoga što on predstavlja.
'Nogometni klubovi definiraju kolektivna sjećanja'
Drugim riječima, riječ je o pitanju na koje ne postoji nedvosmislen, jednostavan odgovor. Nogometni klubovi, u svojoj najboljoj inačici, predstavljaju granice koje definiraju kolektivna sjećanja – pod njihovim šalovima ljudi raznih klasnih pozadina zajedno prolaze kroz tugu i sreću, očaj tragičnih slomova i ekstazu trijumfa.
Moto katalonskog diva Barcelone glasi "Mes que un Club" – više od kluba – ali on je sam po sebi redundantan: svaki klub je više od kluba. U tom osjećaju pripadnosti koji nadilazi "samo" sport (rezultate, igrače i formu) se jednako pronalaze engleski, španjolski i hrvatski navijači. Uostalom, probajte sugerirati navijaču Portsmoutha ili Betisa da njihov klub, za razliku od Barcelone, je "samo" klub, bez onog "viška".
03.03.2019. , stadion Zapresic, Zapresic - Hrvatski Telekom Prva liga, 23. kolo, NK Inter Zapresic - HNK Hajduk Split.Torcida. Photo: Marko Prpic/PIXSELL
I tako, dolazimo i do Hrvatske, ovoga puta specifično – do Hajduka. Još jedan klub koji je, reći će vam njegovi navijači (ali ne samo i oni) "više od kluba". I ne treba sumnjati, dovoljan je samo letimičan pogled na njegovu povijest, na simbolički značaj koji predstavlja ne samo za Split i Dalmaciju, nego i šire, na njegovu ulogu u oblikovanju zajednice, ne bi li svima bilo jasno Hajduk i jest više od kluba. Međutim, to sa sobom donosi i određenu odgovornost.
Jučer se, po drugi puta u nekoliko tjedana, na utakmici Intera i Hajduka, među gostujućim navijačima pojavio transparent koji veliča Maksa Luburića – ustaškog zapovjednika i ratnog zločinca. Kako odgovoriti na to, kako iskorijeniti taj anti-civilizacijski moment iz hrvatskog društva (ne samo sporta)? Neki će vam reći da je riječ o tragediji budući da je fašizam suprotan svemu što Hajduk kao klub predstavlja. Međutim, riječ je o hinjenoj kontradikciji – fašizam je suprotan svemo što bilo koji klub, ne samo Hajduk, unutar i van Hrvatske predstavlja.
'Antifašizam - suvišan pojam'
Zapravo, a nevjerojatno je da to moram napisati u 21. stoljeću, više od 70 godina nakon što je svijet porazio fašizam i otkrio sve njegove tragične zločine, fašizam nije samo suprotan svemu što bilo koji klub predstavlja, on je suprotan svemu što predstavlja ljudska civilizacije. Antifašizam bi trebao biti reduntantan pojam – svi ljudi i sva društva morala bi biti antifašistička budući da je fašizam, posudit ću ovdje argument mađarskog filozofa Gaspara Miklosa Tamasa, suprotan idejama na kojima je moderno društvo izgrađeno - on predstavlja radikalno brisanje ideje univerzalnog građanskog prava, egalitarizma i demokracije koje su rođene od prosvjetiteljstva nadalje.
Dakle, kako reagirati na fašizam, pogotovo kada se on pojavi među navijačima vašeg kluba? Prvi korak je ujedno i onaj koji je najlakši – osuda. Svatko će, govoreći osobno ili u ime institucije koja ga zapošljava, ako ne želi počiniti kulturni suicid, javno osuditi svaki oblik netrpeljivosti ili rasizma. Pa je tako, da spomenem samo nekoliko primjera, West Ham službeno osudio svog navijača koji je rasistički vrijeđao Mohameda Salaha ("Ne postoji izlika za takvo ponašanje"), Milwall iznio gnušanje zbog sličnog incidenta svojih navijača tijekom pobjede na Evertonom u FA Kupu ("Ekstremno smo razočarani").
Osuda u ovom slučaju služi dvostrukoj svrhi – s jedne strane, riječ je o PR potezu koji u javnom diskursu čisti klupsku sliku. S druge strane, ona bi, barem deklarativno, trebala služiti da demotivira slično ponašanje u budućnosti. Niti jedan klub, niti jedna institucija na svijetu neće javno podržati fašizam svojih navijača.
Nažalost, i ovdje se vraćamo na primjer "Maxovih mesara", Hajduk se službeno očitovao tek danas, "najoštrije osuđujući svaki oblik govora mržnje" i dodajući tome da je "HNK Hajduk je kroz svoju bogatu i slavnu povijest uvijek ponosno isticao svoj antifašistički identitet". Situacija je, barem donekle, apsurdna – svima je jasno da službena osuda spornog transparentna nije dovoljna da se riješe sistemski uvjeti koji dovode do opetovanog pojavljivanja fašizma ne samo u Hajduku nego čitavoj državi. Međutim, treba se zapitati zašto je službena osuda došla tek danas - više od tjedan dana od prvog incidenta i nakon što se transparent pojavio u dvije uzastopne Hajdukove utakmice.
I upravo je u tome riječ. Jer, prva dva koraka su (barem naizgled) lagana – locirati fašiste i fašizam nije teško (uostalom, oni se sami otkrivaju nedvosmislenim kooptiranjem fašističkih ideja), niti je teško iste osuditi. Međutim, ključ borbe protiv tih ideja nalazi se u prepoznavanju strukturnih problema koji dovode do ponavljanja fašističke ideologije i, što je presudno, uvođenju praksi koji će se boriti protiv istih.
'Fašizam na tribinama je samo simptom širih društvenih trendova'
Dakako (ili: nažalost, kako vam je drago), nije riječ o problemu koji je specifičan samo za Hajduk. Transparent koji se pojavio na utakmicama s Goricom i Interom samo je još jedan u nizu od simptoma (kao i, recimo, povijesni revizionizam oko ustaškog pozdrava "za dom spremni") koji su proizvod srljanja čitave države u sve otvoreniju netrpeljivost, desničarski populizam i otvorenu rehabilitaciju ustaštva.
I upravo zato je potrebno o tome pisati i pričati, pokazivati i upozoravati. Jer – od simbola i institucija, klubova i reprezentacija koje nam najviše znače, uz koje se vežemo i kojima dajemo srce na pladnju, bezuvjetno i beskrajno, upravo od njih, poput Hajduka, treba očekivati najviše. Upravo od Hajduka treba očekivati da bude bolji od trule okoline u kojoj se nalazi – da barem jednom predstavlja najbolje od samoga sebe, a ne najlošije od svih nas. Samo tada možemo, iskreno i ponosno, tvrditi da je on "više od kluba".
'Od Hajduka treba očekivati da predstavlja najbolje od samoga sebe, a ne najlošije od svih nas'
Uostalom, borba protiv društvene nepravde ne prestaje na tribinama, niti osudom/prevencijom spornog čina. Često ignoriramo prave uzroke netrpeljivosti i društvene nepravde u korist njihovih konkretnih posljedica – fašizam, rasizam i netolerancija nisu prisutni samo u trenucima kada ih veličaju ovi ili oni huligani. Drugim riječima, društvena klima koja stvara uvjete jačanja radikalno desnih ideja jednako je presudna, ako ne i bitnija, od njenih konkretnih posljedica: činova i akcija koje će svatko s dva zrna soli u glavi bezrezervno osuditi.
Nije tajna da je identitet Hajduka kao narodnog kluba dobrim dijelom izgrađen na idejama otpora prema društvenoj nepravdi i predrasudama – uostalom, riječ je o klubu koji je odbio sudjelovati u ligi fašističke Italije, o klubu koji je 1944. u Bariju odigrao utakmicu protiv britanskih vojnika dok su savezničke snage oslobađale Italiju.
Naravo, borba protiv tog zabrinjavajućeg društvenog trenda daleko je šira od mogućnosti jednog nogometnog kluba, makar on bio jedan s iznimno jakim potencijalom društvenog angažmana kao što je Hajduk. Međutim, ako je klubu koji živi ideju da predstavlja više od toga potrebno gotovo 10 dana da se ogradi od otvorenog fašizma među svojim navijačima, kakvu nadu imamo da će se nešto dugoročno na bolje promijeniti?
