Izbornik srpske nogometne reprezentacije Siniša Mihajlović dao je veliki intervju talijanskoj Gazzetti. Na početku razgovora prisjetio se 9. listopada 1999. godine i gostovanja s tadašnjom Jugoslavijom u Maksimiru.
"Stadion u Zagrebu je bio poput vulkana, a policija je bila na svakom koraku. Rat je još bio svjež u glavama svih. Istrčao sam na travnjak i vidio veliku zastavu 'Vukovar 1991'. Taj je grad simbol rata i grad u kojem sam rođen, od majke Hrvatice i oca Srbina. Prišao sam zastavi, kleknuo i prekrižio se za sve poginule Srbe u tom gradu, a stadion je poludio i žestoko su me vrijeđali. Nije me bilo strah. Dva puta sam asistirao, dva puta pogodio stativu, jednom gredu... Izvukli smo rezultat 2:2 i plasirali se na EURO. To je bila najemotivnija utakmica u mojoj karijeri i nikada ju neću zaboraviti!
Zbog ovih utakmica s Hrvatskom sam pristao biti izbornik, ali ovo nije nastavak rata, nego samo važna utakmica nabijena emocijama. Imamo četiri boda, Hrvatska i Belgija 10 i ako pobijedimo ostat ćemo u utrci za SP. Moji igrači i ja uvijek plješćemo tuđoj himni iz poštovanja, a tako će biti i u petak. Ako neki moj igrač bude isključen zbog nesportskog ponašanja i time zapali navijače, on više nikada neće igrati za reprezentaciju. Vrijeme je da zaboravimo na prošlost, prijateljski si pružimo ruke i gledamo prema budućnosti. Ako to mogu ja koji sam iskusio rat, zašto to ne bi mogli moji igrači od kojih neki nisu ni bili rođeni u to doba", izjavio je Mihajlović.
"Svaki rat je odvratan, no ovaj naš je bio još gori. Ubijala su se djeca koja su odrasla zajedno. Poginuli su mi prijatelji, gradovi su razarani. Moj najbolji prijatelj mi je uništio dom. Kada su moji roditelji napustili Vukovar i otišli u Beograd, moj ujak Hrvat je nazvao moju majku i pitao ju: 'Zašto ste otišli? Trebali ste ostati ovdje da ubijem tvog muža, to prljavo srpsko govno.' Nekoliko mjeseci kasnije mog ujaka je zarobio Arkan i trebao je biti ubijen, no kod njega su našli moj broj telefona. Nazvali su me i uspio sam mu spasiti život. Arkan je zaista bio moj prijatelj. Kao mladić sam igrao za Crvenu zvezdu, a on je bio jedan od vođa navijača. On je branio Srbe u Hrvatskoj koji su trebali biti masakrirani i on je bio heroj za te ljude. Ne branim i ne opravdavam njegove zločine, oni se nikada neće isprati i osuđujem ih, baš kao i one s druge strane. U ratu nema dobrih i loših momaka, ništa nije crno ili bijelo, boja koja dominira je uvijek crvena. Nevini su prolijevali krv. Rat u bivšoj Jugoslaviji ima previše krivaca", izjavio je Mihajlović pa nastavio:
"Tijekom rata nisam kupovao oružje, nego medicinske potrepštine, odjeću i hranu i zbog toga sam proglašen počasnim građaninom Novog Sada. Vukovar? Posljednji put sam u njemu bio 1991. godine i bio je srušen do temelja. Na nebu nije bilo ptica, kao ni pasa na ulicama. Grad duhova. Sjećam se pogleda dva dječaka od možda desetak godina koji su u rukama držali strojnice. Imali su oči odraslih ljudi, a njihov tužan pogled odavao je činjenicu da su vidjeli previše toga za svoje nevine godine. Nikada se nisam vratio u Vukovar, ne mogu. Hrvati bi vam trebali reći isto što i ja. Živjeli smo u potpuno ludom vremenu. Plakali smo i gubili, svatko od nas.
Sada kada smo mrtve pokopali, vrijeme je da to učinimo i s mržnjom. Srbi i Hrvati više nikada neće biti ujedinjeni, ali imamo pravo nastaviti sa životima i pokazati poštovanje jedni prema drugima. Ako će utakmica u petak biti odigrana u sportskom duhu, na terenu i izvan njega, pobijedit će i Hrvatska i Srbija, bez obzira na rezultat", smatra Mihajlović.
