Bilo mu je samo 16 godina kada je kucao po vratima unutar stambenih zgrada u Munchenu, razvozeći i sklapajući namještaj.
"Dobar dan", govorio bi svaki dan od 16h do 20h, "Ja sam Gerd Muller. Gdje želite da vam stavim ovu fotelju?"
Njegov tadašnji klub Bayern Munchen koji ga je tek bio doveo iz nekog niželigaša, našao mu je posao na pola radnog vremena kako bi uz 160 DEM koliko je mjesečno dobivao od njih za šutanje lopte, zaradio i dodatnih 400 DEM da bi uopće mogao preživjeti u novom, nimalo jeftinom gradu.
Djelovao je punašno
Iako Gerd Muller za jednog prijevoznika namještaja možda i nije bio predebeo, za nogometaša - takvim se svakako doimao. Tadašnji Bayernov trener, naše gore list, Zlatko Čajkovski, mislio je da su mu umjesto napadača, doveli bacača kladiva...
"Lakše ga je preskočiti, nego zaobići!", protestirao je legendarni Čik kod uprave, ali taj njegov slikoviti prikaz se nekako izgubio u prijevodu na njemački jezik i Muller vrlo brzo potpisuje svoj prvi profesionalni ugovor.
Nije Mulleru, uzgred kazano, bilo neobično da ga vrijeđaju zbog kilaže. Protivnički igrači i navijači bi prije početka svake utakmica činili isto, a on im se za to osvećivao postizanjem tucetom golova.
I to, doslovno, tucetom!
Jednom je dao 12 golova
U jednoj utakmici, naime, postigao je svih 12 pogodaka za svoju ekipu TSV Nordlingen, a svjedoci tog nevjerojatnog događaja pitali su se u nevjerici što li su mu to, pobogu, protivnici uvredljivo rekli da ih je morao baš toliko kazniti...?!
Ubrzo nakon potpisivanja tog ugovora, dobri Gerd je mogao dati otkaz u firmi za transport namještaja, te se u potpunosti posvetiti nogometu i davanju golova.
Tijekom svoje karijere postigao je nevjerojatnih 365 u nešto malo više od 400 utakmica, a što ga čini daleko najboljim njemačkim strijelcem svih vremena. Ti golova su, nota bene, doprinijeli i četverostrukom osvajanju domaćeg prvenstva s Bayernom iz Munchena, osvajanju Lige prvaka i, naravno, osvajanju europskog i svjetskog prvenstva s Njemačkom reprezentacijom.
Neke golove, koji uopće ne ulaze u ovu računicu jer ih je, bezbeli, nemoguće prebrojati, postigao je i "preko bare". Nemilice je, naime, nakon svoje karijere u bavarskoj prijestolnici zabijao i na Floridi, za Fort Lauderdale Strikers koji su nastupali u tada poprilično popularnoj Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi (NASL).
Neponovljivi golgeter
To vrijeme provedeno u Americi, međutim, taj neponovljivi golgeter - za kojega je slovilo da može okrenuti i po četiri obrambena igrača u prostoru manjem od telefonske govornice - nažalost nije provodio ni približno onako glamurozno kako su to u isto vrijeme činile njegove kolege Pele i Chinaglia u New York Cosmosu.
Umjesto kao oni na plesnom podiju u Studiu 54, naslovnicama američkih časopisa inače rezerviranih samo za glumce, te na primanjima kod američkog predsjednika, Muller je sve više vremena počeo provoditi za šankom njemu obližnjeg steakhousea, a gdje je - poput nekog starog njemačkog turista u napuštenom hotelskom baru na Jadranskoj obali - sjedeći usamljeno po cijele noći, zapio, jebatga, i posljednju marku.
Vjerojatno bi i dalje tamo sjedio i tužno cugao da po njega početkom 90-ih nije došao njegov stari prijatelj, te klupski i reprezentativni suigrač Ulli Hoeness da ga spasi od te ovisnosti i vrati u klub kojemu je on toliko toga dao. Ili, za koji se - još bolje rečeno - toliko nadavao...
Alzheimerova bolest
Žalosna vijest koju je Bayern prije par godina obznanio, kako je Mulleru dijagnosticirana Alzheimerova bolest, rastužila je svakog istinskog nogometnog zaljubljenika na jednoj osobnoj, ljudskoj razini, ali i na jednoj univerzalnoj. Naime, upravo taj njemački bombarder, pred kojim su se protivnički golmani tresli poput ZET-ovog putnika kad ugleda revizora, simbol je jednog mnogo romantičnijeg i, eto, iskrenijeg nogometnog razdoblja od onoga koje imamo danas.
Te 60-e i 70-e godine u kojima je on suvereno vladao protivničkim šesnaestercima, bila su naime vremena kada nogometom nisu upravljali razni menadžeri i PR stručnjaci, a koji u utrci za novcem i stalno novim sponzorskim ugovorima zaboravljaju na samu igru. To je, da spomenem i taj podatak iz bogate biografije ovog vanserijskog napadača, bilo doba u kojemu je on mogao hladno odbiti Barceloninu veoma unosnu ponudu za transfer uz riječi: "Ne hvala, ionako ne mogu - ma, što vi zaključili po mom izgledu - pojesti više od jedne šnicle!"
Ronaldo, Neymar i drugi
Ta vremena su, jasno, odavno iza nas, pa u narcisoidnoj nogometnoj kulturi koju možda i ponajbolje predstavlja trenutačno najbolji igrač svijeta Cristiano Ronaldo ili Neymar, ali i mnogi drugi, a u kojoj se novcem može kupiti gotovo sve, pa čak i navijače kao što nam je pokazao nedavni slučaj s Udrugom navijača Hrvatske reprezentacije; Uvijek vjerni, ona lagano tonu u zaborav...
A, kako se čini, zaboravit će ih sada, evo, i čovjek koji ih je obilježio. Vjerojatno će se, kao i ostali ljudi oboljeli od te teške bolesti prije uspjeti sjetiti stvari iz svoje rane mladosti kao što je vrijeme dok je još uvijek podizao namještaj i selio ga po Munchenu, nego onog dana kada je podigao pehar svjetskoga nogometnog prvaka i donio ga u svoju domovinu.
Ono što nas donekle ipak može utješiti, medicinska je činjenica da, iako oboljelima od Alzheimera mozak nažalost zaboravlja, njihovo tijelo - vječno pamti! Tjelesni refleksi im tako ostaju dobri, a dobri stari Gerd, zahvaljujući tome, nikada neće zaboravio ono što najbolje zna - davati golove!
