Da, definitivno je to bilo nezaboravno Valetinovo. Valentinovo koje će se svi navijači Dinama sjećati do kraja života. Te 14. veljače 2000. godine nešto je posebno bilo u zraku. Ali, ne zbog dana zaljubljenih nego zbog ljubavi prema nećem sasvim drugom. Prema klubu, klubu kojem su oduzeli ime, sveto ime Dinamo koje su navijači tada zazivali. Ne samo navijači, nego narod. Ime Dinamo je za vrijeme Jugoslavije bilo simbol hrvatskog otpora prema težnjama iz Beograda za velikom Srbijom.
Taj glasni hrvatski otpor ušao je svaku poru društva, a Dinamo je bio na glasu kao pravi hrvatski nacionalistički klub.
Nakon što je Hrvatska konačno dobila svoju samostalnost, izgubila je Dinamo. Tadašnja vlast pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana rekla je "ne" imenu Dinamo, imenu koji je za njih bio svojevrsni ostatak jugovremena, ali imenu iza kojeg su stajali svi Modri navijači. Ulica, narod, svi oni kojima je ova domovina bila u srcu, odlučno i snažno su rekli "ne" samovolji jednog čovjeka, rekli su "ne" promijeni imena koji im je značio sve.
Prvo je ime 1993. promijenjeno u HAŠK Građanski, a potom u Croatiu. Ime Croatia je, odjednom, postalo najomraženije ime među zagrebačkom navijačkom populacijom. Kakvog li apsurda, a rat još nije niti bio završio. Boysi tada postaju žestoki protivnici promjene imena, traže povratak "svetog imena" te ratuju s upravom kluba i političkim vrhom.
Godinama su Bad Blue Boysi vodili borbu za povratak imena. Godinama... I onda nakon mukotrpne borbe sa samom vlašću Republike Hrvatske, nakon puta koji je bio potkovan trnjem i kamenjem, konačno je došao i taj dan.
Pod zapadnom tribinom maksimirskog stadiona okupile su se tisuće navijača, koji su uz pjesmu, vođeni idealima od kojih ne odstupaju niti danas, konačno dočekali legendarne riječi slavnog dinamovca Velimira Zajeca.
"Imamo Dinamo".
Tada je zavladala totalna euforija, ispred stadiona i u gradu je nastala prava ludnica. Tu noć, vjerojatno, u gradu nitko nije spavao.
Na Dinamovoj Skupštini za povratak imena 44 člana (od 45) glasala su za povratak imena, imena koji je do tada bio trn u oku državnoj vlasti. Ali, na kraju je pobijedio navijački glas, glas ulice, glas naroda.
To je značilo i kraj represije i nasilja policije prema velikom dijelu navijača koji su tada pokazali inat i prkos navijavši za Dinamo.
Nažalost, danas je situacija možda i gora. Petnaest godina kasnije navijači trpe sličnu represiju i nasilje, zbog istog tog kluba. Samo što su sad neki drugi ljudi u glavnim ulogama.
Nakon što se vratilo ime Dinamo u klub je ušao Zdravko Mamić i svojom klupskom politikom, za koju navijači Dinama tvrde da nije po zakonu, da je na štetu kluba i u samo njegovom interesu, klubu oduzeo onaj identitet s kojim su se navijači poistovjetili.
Uz to, Mamić se proniknuo i u neformalnog vladara hrvatskog nogometa, kojeg većina nogometne javnost u Hrvatskoj vidi kao uzrok svega lošeg u hrvatskom nogometu. I danas traje navijačka borba za svoj klub, i danas su navijači na ulici, ispred zapada, na tribinama, u borbi za Dinamo. Za svoj Dinamo, kako navijači tvrde, uz slogan "do posljednjeg čovjeka"...
