Identitet splitskog Hajduka u velikom se dijelu sastoji od dišpeta. Inat je to koji ne da navijačima da okrenu leđa klubu i kad ne ide, a taj je dišpet bio prisutan od samog početka.
Dan nakon Hajdukovog rođendana prisjećamo se vjerojatno najslavnijeg poteza u Hajdukovoj povijesti koji se često iz nekog razloga zanemaruje.
Bio je kraj zime 1941. godine, u jeku 2. svjetskog rata. Nogomet je pao u drugi plan, a Dalmacija je tad bila pod vlasti Talijana. Hajduku i RNK Splitu bili su ponuđeni dogovori da igraju pod okriljem fašističke partije, ali klubovi su to glatko odbili. Split je tako zajedno s Hajdukom proglašen nezakonitim i njegovi su se članovi, igrači i uprava, pridružili partizanima te su svi ubijeni u Zagori. Također, većina Hajdukovih igrača i članova kluba pridružila se Partizanima.
Umjesto Hajduka osnovan je Societa Calcio Spalato, fantomski klub koji nije dugo potrajao. Propadanjem Italije Hajduk se vratio, ali opet nije htio igrati. Ustaške vlasti obnovile su i uložile u Hajduk, ali opet klub nije htio nastupati u ligi NDH.
U prognanstvu
Hajdukovce je čekao izgon na otok Vis, odakle su krenuli na putovanje u kojem su odigrali devedeset utakmica diljem svijeta, a kruna je bila utakmica protiv pripadnika vojne reprezentacije Velike Britanije u rujnu 1944. godine koju je gledalo 40 tisuća ljudi.
Zašto su ti trenuci u Hajdukovoj povijesti najslavniji? Zato jer nijedan veliki klub nije napravio ništa slično. Ponos Katalonije Barcelona igrala je pod Francovim režimom i morala u pojedinim utakmicama puštati Realu pobjede. Slavni Inter morao je pod fašističkom čizmom promijeniti ime kluba, a takvih je slučajeva bilo more.
Nakon rata ponuđeno je Hajduku da se presele u Beograd i postanu vojni klub, što su Splićani, naravno, ponovo odbili.
