Zemljin blizanac ili Zemljin analog planet je, ili prirodni satelit, koji ima fizička svojstva slična Zemljinima. Ti planeti mogu biti potencijalno naseljivi, odnosno prema nekim teorijama, oni su i naseljeni.
Prije znanstvene potrage i proučavanja ekstrasolarnih planeta, mogućnost postojanja Zemljinih analoga je argumentirana preko filozofije i znanstvene fantastike. Načelo osrednjosti sugerira da bi planeti poput Zemlje trebali biti uobičajeni u svemiru, dok hipoteza o rijetkoj Zemlji sugerira da su oni izuzetno rijetki. Do sada otkrivene tisuće egzoplanetarnih zvijezdanih sustava duboko se razlikuju od našeg Sunčevog sustava, podržavajući hipotezu o rijetkoj Zemlji.
Filozofi su istakli da je veličina svemira takva da negdje mora postojati skoro identični planet, dok teorija multisvemira koja više spada u sferu znanstvene fantastike, a kojom se prije smrti intenzivno bavio i Stephen Hawking, sugerira da bi zemljin blizanac mogao postojati u drugom svemiru ili čak biti druga verzija same Zemlje u paralelnom svemiru.
Astronomi su 2013. godine objavili, na temelju Keplerovih podataka, da bi moglo biti čak 40 milijardi stjenovitih planeta koji kruže u nastanjivoj zoni u orbiti oko Sunčevih blizanaca i crvenih patuljastih zvijezda unutar Mliječnog puta. Dok, recimo, prema teoriji multisvemira postoji beskonačno mnogo svemira i isto toliko planeta Zemlji.
Paralelni Hajduk
Ako kojim slučajem paralelni svjetovi postoje, to znači da postoji još jedan ili beskonačno mnogo planeta Zemlji, a prema nekim teorijama na tim paralelnim Zemljama postoji paralelna verzija nas samih. Međutim, neke teorije kažu kako se paralelni "vi" ne morate nužno baviti istim stvarima i ne mora vam život izgledati identično kao u ovom svemiru, na ovoj Zemlji. Pa eto, prema toj pomalo znanstveno-fantastičnoj teoriji, možda je barem na jednom od tih svjetova Hajduk vodi na ljestvici Prve HNL ili da ne idemo tako daleko, možda je na barem jednom paralelnom svijetu plan Lukše Jakobušića i Mindaugasa Nikoličiusa s početka ove sezone bio uspješan i nije zahtijevao popravni ispit.
Žao nam je ako vas je umorio ovakav "build-up" o paralelnim svjetovima koji je na kraju, eto, bio samo uvod u "trolanje", ali eto ako ste maštoviti i svidjela vam se ova ideja, možete slobodno kontemplirati ili zamišljati paralelni Hajduk kako osvaja naslov prvaka ili što već želite.
Mi ćemo se sada vratiti na naš planet u našu realnost. Na samom početku sezone pisali smo o tome zašto mislimo da Hajduk niti ove sezone neće biti prvak, zapravo pisali smo da će cijela priča završiti debaklom i rekli smo da će Hajduk vjerojatno vrlo brzo promijeniti trenera. Iskreno, mislili smo da će Jens Gustafsson letjeti puno prije iz Hajduka nego što je letio, pogotovo nakon onog kiksa u Europi, pa onda i nekoliko loše vođenih utakmica u Prvoj HNL, ali to je ta nova Uprava, koja za razliku od prijašnjih vjeruje treneru dvije ili tri utakmice više.
Jens Gustafsson
Nema on taj mentalitet
Gustafsson se na kraju pokazao kao loš odabir, iako se isprva činio kao vrlo dobar jer sve što smo o njemu uspjeli saznati ukazivalo je da je on talentiran, perspektivan, školovan, entuzijastičan i mlad trener željan dokazivanja. Ali znamo već kako to ide u Hajduku. Tip je stranac i ma koliko on bio taktički potkovan, ma koliko njegove ideje bile zanimljive, ma koliko on cijenio navijače i klub, čovjek ne poznaje takozvani "mentalitet". Mentalitet je to na čijem bi proučavanju, da imaju volje, brojni psiholozi mogli doktorirati, a možda čak i uzeti Nobelovu nagradu.
Gustafssona je, očito, velimo očito jer ne znamo stvarne razloge, pojeo pritisak. Možda je izgorio u želji da dovede Hajduk do vodeće pozicije, možda se slomio pod čizmom Torcide koja mu postrojava i vrijeđa igrače nakon utakmice i koja ga, ruku na srce, baš i ne "gotivi" od samog početka. Možda se prestrašio hiperambicioznog petogodišnjeg plana kojeg je Jakobušić ovih dana predstavio javnosti, a u kojem se od trenera traži da u pet godina isporuči: dva puta prvenstvo i u ostalim sezonama uzeti barem jedan Kup i biti drugi, dva puta igranje kvalifikacija Lige prvaka i Europa lige, jednom skupinu Lige prvaka, jednom skupinu EL i triput skupinu Konferencijske lige, u Konferencijskoj pak očekuju da će ući jednom u šesnaestinu i jednom u osminu finala, zatim prosječnu dob A momčadi između 24 i 26 godina, te da svake sezone promovira dva mlada igrača u prvu momčad. Možda se Šveđanin, eto, prestrašio jer plan je to od kojeg bi vjerojatno i Pepu Guardioli ispale oči.
Možda mu je bio kulturni šok to što mu se u posao miješa tko god naiđe, možda je "guglao" ili slučajno naletio na neki stari članak o tome kako su najradikalniji navijači Torcide mlatili igrače zbog par lošije odigranih utakmica pa se čovjek jednostavno uplašio. U konačnici nije Šveđanin bio toliko loš, ne pripada među one o kojima će se još dugo pričati, ali složit će se i mlado i staro dalmatinsko da Gustafsson jednostavno ne poznaje "taj mentalitet".
Nakon stranca, stranac
Čovjek bi pomislio da će nakon dvojice stranaca koji su svoje mandate završili u roku od pola godine ili manje, tko to više i broji, doći neki domaći lik, neki koji poznaje "mentalitet" ili kojemu je on urođen. Ali nakon stranca, na Poljud je opet došao stranac. No, ovaj je, navodno, poseban, posebniji od prethodnika. Hajduk je u gotovo rekordnom roku, kao da je netko u klubu jedva dočekao taj trenutak, imenovao Litavca Valdasa Dambrauskasa novim trenerom.
Dambrauskasovo ime spominje se u kontekstu Hajduka još otkako je dobio otkaz u Ludogorecu prije ravno mjesec dana, a glavnim favoritom za preuzimanje užarene klupe postao je ovoga vikenda kada je Gustafsson izgubio od Slaven Belupa. No, za razliku od svog prethodnika, Dambrauskas bi se, kao, trebao znati bakćati s "mentalitetom", valjda zato jer je dobar prijatelj sa sportskim direktorom Nikoličiusom, koji je trenutno, ali samo trenutno, nalazi u povlaštenoj poziciji jer je odradio vrhunski prijelazni rok i jer je nakrcao klub kvalitetnim igračima, iako nije sasvim jasno kako će te iste igrače klub platiti. No, o tom potom.
Dambrauskas, za razliku od prethodnika, ima bogat i impresivan CV, tako da "mentalitetlijama" odmah pada u vodu kritika na račun stručnosti. Iza sebe ima 14-godišnje iskustvo rada u nogometu koje je započeo u nogometnim Akademijama Fulhama, Manchester Uniteda i Brentforda, a prvi seniorski trenerski angažman dobio je u Kingsbury London Tigersima koje je vodio od 2007. do 2010. godine.
U teoriji odličan
Zatim je u sljedeće dvije godine radio kao izbornik U-17 i U-19 reprezentacije Litve, a u tom periodu bio je i pomoćni trener u litvanskom Ekranasu da bi 2014. godine preuzeo samostalno vođenje Ekranasa. Ubrzo prelazi na mjesto glavnog trenera Žalgirisa gdje se zadržao do 2017. godine te je u tom periodu osvojio tri uzastopne titule. Prije dolaska u Goricu radio je neko vrijeme kao trener latvijskog RFS, a u HNL je stigao u veljači 2020. godine te se zadržao do rujna 2021. godine kada prelazi u bugarski Ludogorec, što je bio njegov posljednji trenerski angažman prije dolaska u Hajduk.
S Goricom je, pak, zajedno s Nikoličiusom koji ga je i doveo, napravio uistinu velike stvari. Gorica je igrala uz Dinamo najbolji nogomet u ligi, na terenu se jasno vidio Dambrauskasov potpis, čovjek ima posložen sustav koji funkcionira, dobro radi s mladim igračima, zna kako izvući maksimum iz igrača na njegovoj poziciji, imao je odlične odnose s Upravom, radio je dobru selekciju igrača, dobro je upoznao Prvu HNL i hrvatski nogomet i zna kako to ovdje funkcionira. Ali pitanje je zna li za "mentalitet" i kako će se s njime nositi?
Realno, ovako u teoriji, Dambrauskas ima sve predispozicije da ispuni barem dio Jakobušićeve "petoljetke". Ima, za prilike Hajduka, relativno kvalitetnu momčad, znatno kvalitetniju od one koju je imao u Gorici, uz dužno poštovanje klubu iz Velike Gorice. Šef Nikoličius mu je prijatelj, koji radi u njegovu korist i koji će mu dati jamačno dvostruko više kredita nego što ih je imao njegov prethodnik, a vjerojatno će se i prijelazni rokovi odrađivati na obostrano zadovoljstvo. Čak mu je i situacija u Prvoj HNL povoljnija nego što je bila kada je vodio Goricu. Dinamo je u krizi i prosipa bodove gdje stigne, Rijeka je sjajna, ali gotovo da igraju gol za gol i nisu nepobjedivi, Osijek i dalje igra ziheraški na 1:0 i nisu neki spektakl, pa ako Litavac sada posloži ekipu i brzinski stvori neki djelotvoran sustav možda može napasti drugo mjesto.
A u praksi?
Međutim, pitanje je kako će to u praksi izgledati. Kada bi gledali samo u teoriji, Hajduk je valjda jedan od najboljih klubova na svijetu za vođenje. Imaju sve. Akademiju s vrhunskim mladim igračima, golemu vojsku obožavatelja koji bi za klub dali sve od novca pa vjerojatno i života, imaju trenutno vrlo dobru ekipu s čak nekoliko igrača koji mogu igrati "ligu pet", imaju lijep velik stadion kojem nedostaju tek neke sitnije kozmetičke korekcije. Nalaze se u jednom od najljepših gradova u Europi, s toplim morem, ugodnom klimom. Kada gledamo teoriju, tko ne bi htio biti trenerom Hajduka?
No, praksa je nešto sasvim drugo. Paralelni svijet eto. Ti isti navijači koji bi život dali za "bilu boju", su ujedno i u upravljačkoj strukturi i odlučuju o sudbini trenera, predsjednika, sportskog direktora pa čak i sudbini igrača. Ti isti navijači su strah i trepet i za trenera i za igrače i za sportskog direktora i za predsjednika. OK, Jakobušić očito ima malo deblju kožu i spreman je štititi svoje zaposlenike, spreman je biti tampon-zona i možda će preuzeti krivnju na sebe ako nešto pođe po zlu, ali kad tad i njega će slomiti.
U praksi će Dambrauskas ima suludo težak posao. Prvo, ima pravo na možda dva vezana kiksa prije nego što se giljotina počne oštriti ili možda tupiti, navodno više boli ako je sječivo tupo. Drugo, radit će pod suludo jakim pritiskom i kluba i navijača i medija, pritiskom da mora pobjeđivati, pritiskom da moraju igrati najbolji igrači, pritiskom da moraju igrati mladi igrači, pritiskom da neki igrači ne smiju igrati, pritiskom da mora pratiti "petoljetku", pritiskom da najveće zvijezde moraju ostati, pritiskom da se mora osigurati budžet za sljedeću sezonu, što pak znači prodaju najboljeg ili najboljih igrača. Da se razumijemo, rade pod pritiskom i ostali treneri, ali ne baš ovakvim.
Što je uspjeh?
Međutim, mora se uz sve to trener Hajduka nositi s "mentalitetom". Mentalitetom koji ga u svakom trenutku može pronaći na Rivi i izvrijeđati ga ili mu napraviti nešto još gore i to samo zato jer je izgubio utakmicu. Ili mu, recimo, prirediti neugodnu situaciju na terenu, pozvati njega i igrače mu pod tribinu tim čitati lekcije. Teško, ali zaista teško da ćete takve scene vidjeti još negdje u Europi, možda u paralelnoj Europi na nekom paralelnom svijetu, ali tako nešto na ovom kontinentu, vidimo još jedino u Hajduku.
Hoće li Dambrauskas uspjeti uvelike ovisi o tome kako definiramo taj uspjeh, odnosno, kako ga definiraju ovi koji razumiju mentalitet ili ga posjeduju. S naše promatračke pozicije, realnost i uspjeh bi bio drugo ili u najgorem slučaju treće mjesto. Uspjeh bi bio da na zimu zadrže sve igrače ili ako moraju da prodaju maksimalno jednog mladog i perspektivnog igrača i to samo kako bi osigurali budžet za plaće ovim najvećim zvijezdama.
Uspjeh bi bi da se očisti svlačionica od balasta i da se napravi prava selekcija u kojoj će se znati točno što očekivati od kojeg igrača te da se njihove sposobnosti adekvatno koriste. Uspjeh bi bio da vidimo Hajduk koji u kontinuitetu igra dobar, smislen nogomet, ali ne nužno i da ima imperativ pobjede u svakoj utakmici. Uspjeh bi bio da se na terenu vidi potpis trenera, uspjeh bi bio da Dambrauskas do kraja sezone, ako izdrži toliko, isprofilira ove mlade igrače koje je Hajduk uveo u A selekciju ove sezone. Uspjeh bi svakako bio da Hajduk uzme trofej, eto Kup bi jedini morao biti imperativ u ovom slučaju jer, ruku na srce, previše se obećalo i uložilo da se sezona završi bez ijednog trofeja.
Hoće li uspjeti?
Međutim, nismo baš sigurni da tako razmišljaju navijači Hajduka. Dakako, nećemo generalizirati i reći da svi tako razmišljaju, ali onaj glasniji dio njih, najžešći korisnici tog čuvenog "mentaliteta", imaju i znatno veća očekivanja. Otkako su potpisali Marko Livaja, Filip Krovinović, Elez, Katić, Kalinić, Subašić, Fosatti, Mlakar, Melnjak, Lovrencsics, priča se samo o naslovu prvaka, o Hajduku u Ligi prvaka, o prelomnoj sezoni i narativ je toliko agresivan da, de facto, graniči s ispiranjem mozga. Gustafssona je taj narativ ugušio, čovjek se izgubio, počeo je igrati alibi-nogomet, počeo se oslanjati isključivo na individualnu kvalitetu pojedinaca (čitaj Marka Livaje), i završio je kako je završio.
Pogađate što se događa sada kada je došao Dambrauskas i kada je navijački puk dobio uvid u "petoljetku". Narativ da se mora osvojiti sve, mainstream je već neko vrijeme, ali sada je ponovo postao trend i to taman nakon što su očekivanja malo splasnula. Neizbježno je. Litavac će, htio ne htio, vrlo brzo doći u doticaj s "mentalitetom" bilo kroz medije, bilo preko društvenih mreža, bilo na Rivi, bilo na Poljudu, a jedino pitanje, koje će na koncu odrediti njegovu budućnost u klubu, jest - kako će se on s time nositi?
Paolo Tramezzani i Jens Gustafsson nisu dobro podnosili pritisak i "nisu imali mentalitet", ako se kojim slučajem Dambrauskas uspije othrvati pritiscima navijača, medija, stručnjaka i komentatora, ako izdrži atake, ako se jednostavno uspije ne obazirati i, dakako, ako uspije takav "mindset" usaditi svojim igračima, tek onda možemo pričati o ispunjavanju "petoljetke", prvim mjestima, Ligi prvaka i dugoročnom poslu na Poljudu. Ne uspije li to Dambrauskasu, za otprilike pola godine pisat ćemo novu kolumnu samo s imenom nekog drugog trenera, ali vrlo je lako moguće i s imenom novog sportskog direktora pa možda i predsjednika. A tko zna, možda ga u nekom paralelnom svemiru već i pišemo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
