Može li Hrvatska osvojiti Svjetsko prvenstvo? Riječ je o naizgled jednostavnom pitanju koje sa sobom povlači bezbrojne implikacije. Prije svega, a značaj te činjenice nemoguće je precijeniti, Hrvatska je gotovo sigurno jedina reprezentacija u Rusiji protiv koje će aktivno navijati nezanemariv dio vlastitih navijača.
Tri dana prije prvog nastupa Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, protiv Nigerije u Kalinjingradu, na dva kraja Europe osvanule su poruke sa više-manje identičnom porukom. U okolici Šibenika, kao i u dalekom Dublinu, navijači hrvatske nogometne reprezentacije poručili su isto – da ih ne zanima rezultat reprezentacije u Rusiji.
I zaista, unatoč ideološkom PR-u iz kula bjelokosti HNS-a i Dinama, teško je oteti se dojmu da Hrvati nikada nisu s manje entuzijazma reprezentaciju poslali na neko veliko natjecanje. U atmosferi presuda za sportski kriminal nekadašnjem šefu Dinama i najmoćnijem čovjeku hrvatskog nogometa, Zdravku Mamiću i njegovoj sviti, teško je očekivati da će se javnost ujediniti oko nekad najveće nacionalne sportske ambicije – ostvarenje prvog velikog rezultata od polufinala 98.
Ovo prvenstvo trebala bi biti kruna generacije
Jer upravo o tome je riječ, zar ne? O sportskom uspjehu, povijesnom dosegu koji će konačno okruniti ovu generaciju, talentiranu ali nerealiziranu u rezultatskom smislu. Međutim, je li moguće razvesti ta dva aspekta jedne te iste medalje? Aleksandar Holigapisao je o tome kako je medijsko svođenje afere Zdravka Mamića isključivo na pravnu presudu eliminiralo element moralne odgovornosti. Drugim riječima, šteta koju su Zdravko Mamić i HNS nanijeli hrvatskom nogometu ne može se mjeriti isključivo u formalno-pravnim kategorijama, ona je, u nedostatku drugog izraza, neprocjenjiva.
Posljedice, uostalom, vidimo i sami. Nogomet je oduvijek, kao nacionalni sport u Hrvatskoj, bio zrcalo društva i kulturnih trendova. Nikada to nije bilo očitije nego danas, kada Hrvatska u Rusiju, na tobožnji festival sportske inkluzije, gdje padaju barijere i slavi se ujedinjenost ljubavi prema nogometu, šalje reprezentaciju čiji je kapetan optužen za lažno svjedočanstvo, a čiji je direktor osuđen zbog sistemske korupcije i nepotizma.
Kada tome dodamo generalnu apatiju koja se uvukla u sve pore nogometnog svijeta uslijed sumnjivog procesa dodijeljivanja domaćinstva Rusiji, straha od razuzdarenog rasizma sa tribina, te zabrinjavajućih indicija o odredima smrti koji 'čiste' velike ruske gradove od pasa lutalica, postavlja se pitanje – je li svjetsko prvenstvo zbilja i dalje vrhunac nogometnog spektakla? Što nam preostaje u generalnoj atmosferi rezignacije, korupcije i nejednakosti?
Reprezentacija godinama igra debelo ispod svojih mogućnosti
Aha, sam nogomet. Malo što nije rečeno o ovoj generaciji, otkako je prije deset godina stasala, pod vodstvom Slavena Bilića. Ima li potrebe po stoti put spominjati kako je sadašnja generacija podjednako talentirana kao Vatreni iz 1998.? Ima li potrebe još jednom spomenuti da im je ovo posljednja šansa da ostave trag na međunarodnoj razini – da je su Modrić, Rakitić i Ćorluka svi zagazili u tridesete? Ima li potrebe još jednom napisati da je ova reprezentacija, uz stručno vodstvo i zdravu atmosferu, sposobna otići do samog kraja, u situaciji gdje gotovo svaka od favoriziranih reprezentacija ima izraženih mana u svojim momčadima.
Međutim, unatoč svemu, postoji dojam da ova momčad nije jednako dobra kao njeni konstitutivni djelovi, da već godinama igra debelo ispod svojih mogućnosti. Obrazac hrvatske reprezentacije na gotovo svakom od posljednjih velikih turnira jednostavan je – jedna ili dvije sjajne utakmice, gdje kvaliteta pojedinaca zamaskira manjak plana igre i uigranog sistema, a onda hladan tuš i anemično ispadanje od jedne od solidnih, ali nipošto spektakularnih ekipa poput Portugala ili Meksika. Koliko je ta nekonzistentnost u igri plod manjka zdrave atmosfere u domaćem nogometu, teško je reći. Na terenu, nažalost, situacija nije puno bolja.
Hrvatska i dalje nema igru
Dalićeva reprezentacija odigrala je svoj ponajbolji nogomet protiv Selecaa na Anfieldu. Protiv Brazila je Hrvatska u prvom poluvremenu bila čvrsta u bloku, držala oblik i vršila kvalitetan presing na zadnju liniju Selecaa. Međutim, u napadu su stvari izgledale lošije, od momčadi koja ima jednu od najkreativnijih veznih linija na svijetu svakako se mora očekivati kvalitetnija izgradnja igra, i korištenje posjeda. Iako je Dalić od preuzimanja reprezentacije preferirao sigurniji, reakcijski pristup, teško je očekivati da će, recimo, Nigerija biti naročito aktivna u posjedu lopte, tako da će se morati pronaći mehanizam, dva, za kvalitetnije korištenje posjeda i izgradnju igre iz prve dvije linije.
U Modriću, Badelju i Rakitiću Dalić ima jednu od najbalansiranijih i tehnički potkovanijih veznih linija na Mundijalu. Međutim, koristeći formaciju sa četiri linije, gdje Modrić igra kao desetka iza napadača, a Badelj i Rakitić kao dupli pivot ispred obrane, Dalić ne iskorištava puni potencijal hrvatskih veznjaka. I Modrić i Rakitić najbolje funkcioniraju u ravnoj trojici u sredini, uglavnom u 4-3-3, ali ponekad i u 4-3-1-2 formaciji. Modrić je ispod napadača izoliran i uglavnom neefektivan – njegove vrline nikada nisu bile stvaranje asistencija ili pogodaka, on je kontolor, osmica koja diktira tempo igre, otporan je na presing, i stvara prostor za krila izvlačeći suparnike na sebe, a to jednostavno ne može raditi kao desetka.
Protiv dinamičnih, ali tehnički limitiranih veznih linija, a upravo sa takvima će se večinom susresti u Rusiji, Modrić, Badelj i Rakitić mogli bi funkcionirati kao kohezivni mehanizam izgradnje igre i čuvanja lopte – Modrić je specijalist za dribling i iznošenje lopte, Badelj ima dugi pas, dok je Rakitić svojevrsni hibrid obojice, koji jako inteligentno čita igru i koristi pozicioniranje u obrambene i napadačke svrhe. Ukoliko želi daleko otići u Rusiji, Dalić mora od trojice najnadernijih hrvatskih igrača stvoriti funkcionalnu jedinicu, a dobar početak bio bi spustiti Modrića na njegovu prirodnu poziciju uz Rakitića, što bi značilo promjenu u 4-3-3.
Turniri se osvajaju sa mentalnim samopouzdanjem
To nisu nepremostive prepreke na razini taktike, a Dalić je u krajnju ruku sposoban sprovesti u djelo nekoliko bazičnih trenerskih zahvata kojima bi ovoj momčadi dao plan igre, iako se očekuje da protiv Nigerije istrči u 4-2-3-1 sastavu, sa Kramarićem iza napadača i Modrićem spuštenim na njegovu poziciju. Međutim, može li to zaista biti dosta?
Frank De Boer, jedan od najboljih igrača treće nizozemske zlatne generacije, koja je 98. u Francuskoj bila među favoritima, nedavno je za Independent pisao o svojim iskustvima sa Mundijala. U Francuskoj, kaže De Boer, Nizozemska je vjerojatno bila i najkvalitetnija momčad, ali joj je falilo timskog duha – tog nepokolebljivog uvjerenja da zaista jesu najbolji, nezadrživog fokusa koji osvaja turnire. Dvanaest godina kasnije, De Boer je bio asistent Bertu van Marwijku, kada je s limitiranom Nizozemskom otišao do finala. "U svih sedam utakmica, odigrali smo možda sat vremena fantastičnog nogometa, ostalo je bilo prosječno", priznaje Nizozemac.
"Ali imali smo toliko samopouzdanja da smo svejedno došli do finala", zaključio je. Ono o čemu De Boer priča upravo je ta neopisiva mentalna snaga, uvjerenje koje dobre momčadi pretvaraju u sjajne – pobjednički mentalitet kojim je Španjolska pregazila nogometni svijet između 2008. i 2014., upravo ono što Hrvatskoj već više od deset godina, zbog potpuno ne-nogometnih razloga, nedostaje.
Mnogi bi, s obzirom na tome kakvo je stanje u hrvatskom nogometu, rekli - zasluženo. Uostalom, imamo reprezentaciju kakvu zaslužujemo.
