Kada je izvučen ždrijeb ovogodišnje grupne faze Uefinog drugorazrednog natjecanja, Europske lige, konsenzus među domaćim medijima, ali i prema samoj klupskoj komunikaciji, bio je da je Dinamo dobio izrazito tešku skupinu – možda i pretešku. Uostalom, Fenerbahče i Anderlecht su, neovisno o trenutkom kontekstu u kojem se nalaze (forma, kvaliteta momčadi, plan igre) europski teškaši, barem za prilike Europske lige. Kada tome dodate Spartak iz Trnave, momčad koja je opasno namučila Crvenu zvezdu, uvjerljivo najkvalitetniju momčad s ovih prostora u posljednjih par godina, nije teško ni vidjeti otkuda je došao pesimizam.
I uistinu, postoji vrlo velika vjerojatnost da Modri niti ove godine neće dočekati nokaut fazu jednog europskog natjecanja. To je, uostalom, realnost istočnoeuropskih klubova; budžeti koje imaju čak i europski klubovi srednje klase, poput Anderlechta i Fenerbahčea, njima su jednostavno nezamislivi.
Neki novi Dinamo
Međutim, ako je suditi isključivo prema pokazanom na kraju prošle i početku ove sezone, bilo bi bespredmetno unaprijed otpisati Modre, koji po prvi puta u sto godina djeluju kao – nogometna momčad.
Naravno, period o kojem govorim je period Nenada Bjelice, te nema sumnje da upravo u strategu Dinama treba pronalaziti osnovnu referentnu točku za ovaj novi i, u nedostatku bolje riječi, moderniji Dinamo. Dinamo domaćim nogometom suvereno vlada, barem što se rezultata tiče, još od 2006., ali spomenuti period neviđene dominacije, kada je sada već osuđeni kriminalac Zdravko Mamić donio obećanu "La Decimu" u maksimirske vitrine, nije, uz par iznimaka, iznjedrio niti jednu uistinu veliku Dinamovu momčad.
Mahom je bila riječ o kombinaciji nekoliko faktora – monopolom nad ideološkim i financijskim kapitalom domaćeg nogometa od strane Zdravka Mamića te, kao direktna posljedica istog, koncentracijom talenta u prvoj momčadi Modrih.
Pod Bjelicom, barem zasada, nakon dugo vremena imamo priliku vidjeti Dinamo sa jasnim planom igre – bio on uspješan ili ne, izvršen na terenu ili ne – što nije do sada bio slučaj. Uostalom, što će vam izgrađeni sustav i timska igra kada vam ostatak lige nije niti blizu, a vaša B-momčad redovito osvaja četvrto mjesto u prvenstvu? Međutim, slijedom okolnosti, koji uključuju uspon Kekove Rijeke i (kratki) preporod Hajduka pod sistematičnim radom Željka Kopića, Dinamo je prvi puta, nakon godina dominacije, dobio konkurente.
I uistinu, od Bjeličinog preuzimanja ekipe krajem prošle sezone pa sve do nesretnog ispadanja od Young Boysa, imamo priliku gledati Dinamo koji izlazi u presing kao usklađena jedinica, koji ima uigrane šablone iznošenja lopte iz zadnje linije ili veze. Dinama koji sa Budimirom i Gavranovićem ima dva različita plana u napadačkoj fazi igre. Naravno, to nije garancija da će danas na Maksimiru pasti Fenerbahče, kojega vodi još jedan talentirani sistemski trener, Phillip Cocu (koji je sa PSV Eindhovenom tri godine zaredom dominirao nizozemskom Eredivisie i uništio karijeru Franka de Boera te će sigurno znati iskoristiti određene manjke u Dinamovoj igri, poput prevelike ovisnosti o Arijanu Ademiju u obje tranzicije), niti da će Dinamo proći skupinu.
Budućnost projekta ne ovisi o rezultatu protiv Fenerbahčea
Međutim, to na koncu priče nije niti bitno – Dinamova sezona, kao niti njegova dugoročna budućnost, neće ovisiti o nekoliko rezultata u Europskoj ligi, niti o tome može li Bjelica na Maksimir donijeti još jedan veliki europski skalp, prvi od pobjede nad Arsenalom.
Ono što je bitno jest da su upravljačke strukture Dinama, iz ovoga ili onoga razloga, za koje ovdje nemam mjesta dublje ulaziti, konačno dozvolile jednom mladom treneru, sa suvremenom i donekle progresivnom metodologijom, da od hrvatskog prvaka napravi momčad sa glavom i repom – da zavidne igračke talente s Maksimira posloži u funkcionalan sustav, nogometni stroj čije linije imaju barem natruhe sinkroniziranog pomicanja, sa ili bez lopte.
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Uostalom, Dinamo je momčad koja je u europskim pretkolima bila jedno poluvrijeme udaljena od povratka u Ligu prvaka, a čak i u porazu od Young Boysa jasno su bili vidljivi Bjelićini potpisi u igri Modrih - više nego sam poraz, pamtit ćemo Ademijeva tempirana utrčavanja iz sredine u kazneni prostor Švicaraca (ono što je tako dobro radio protiv Hapoela), više od ona dva nesretna pogotka u isto toliko minuta, pamtit ćemo kako su Dilaver i Theophile djelovali kao uigrani par protiv Astane i u prvoj utakmici protiv Švicaraca.
U diletantskom ozračju domaćeg nogometa, gdje se teorija i sistematičnost opetovano diksreditiraju nauštrb 'narodnog' pristupa nogometu, gdje vladaju karizmatici i 'treneri motivatori', Bjeličin Dinamo, makar u svom začeću, korak je u pravom smjeru. To su temelji na kojima se gradi dugoročni projekt, a ne izolirane pobjede nad velikanima.
Bjelica ima šansu stvoriti jedan moderniji Dinamo
Na kraju balade, upravo to je faktor koji će definirati Dinamovu sezonu, puno više od rezultata protiv Anderlechta ili Fenerbahčea – igra li momčad nešto što se može nazvati, usudit ću se iskoristiti tu sintagmu, modernim nogometom. Godinama je na Maksimiru vladala stihija – kako u upravljačkim strukturama i politici njegov funkcioniranja, tako i na samom terenu, gdje se plan igre svodio na dodavanja i igru čija je jedina funkcija bila – "proigrati Sammira/Soudanija".
Nenad Bjelica je volan okrenuo u pravom smjeru te smo u utakmicama protiv Young Boysa, Astane i Hapoela vidjeli Dinamo koji igra nogomet, čija dodavanja imaju ritam i svrhu, čiji nogometaši imaju barem natruhe kolektivnog razumijevanja, zajedničkog branjenja prostora.
Potencijal je ovdje, na Bjelici je, kao igračima koji na terenu realiziraju njegov plan, da nastave gdje su stali – to bi bio istinski trijumf ovog novog Dinama, a ne tri boda u susretu sa europskim velikanom.
