Početak Svjetskog prvenstva se polako primiče. Pripreme reprezentacija su započele i s velikim nestrpljenjem se čeka 12.06. Ovaj dio priprema je zapravo i najteži period kroz koji igrači moraju proći...Nacionalna prvenstva, Liga prvaka i Liga UEFA su okončani, igrači fizički vidno umorni i psihički ispijeni se okupljaju i bez pravog odmora započinju novi trenažni ciklus...
Ono što mene zapravo fascinira je ulazak tehnologije u nogometni svijet. Slušam, čitam, pratim i gledam sva ta silna tehnološka pomagala koja imaju za cilj samo jedno: modernizaciju i napredovanje nogometne vještine. Laptopi, video analitičari, kamere, GPS sustavi, senzori i Boga pitaj što još. Pitam se ima li kraja tom trendu?
Sve se mjeri, sve se gleda i sve se važe...Da ti pamet stane od količine informacija koju fudbalerski mozak mora obraditi. Osobno mi je drago da nisam više aktivan jer ne znam kako bih se snašao u tom avangardnom nogometu. Drago mi je da sam igrao u vrijeme kad se moglo prošvercati i sakriti nekakav nedostatak.
U ono davno moderno vrijeme su po meni lijepili nekakve trake i kabele koji su bili uštekani u struju. Vadili su nam krv jednom mjesečno i davali raznorazne proteine i vitaminske koktele od kojih me još uvijek boli želudac. Znali smo i mi puno o protivniku i gledali smo tisuće video isječaka. Nosali su se i tad laptopi, samo su bili malo veći. Tada su i nama govorili o avangardnom nogometu. Bombardirali su i nas svim i svačim, teretana je prvo bila nezamjenjiva i skoro svakodnevna, a onda odjednom teretana više nije bila preporučljiva, sprave su zamijenile pilates lopte.
Prvo su nam branili piti vodu dok smo vrući, pa su nas tjerali piti što više vode i na kraju su nas savjetovali da pijemo umjereno. Radio sam stotine vježbi za koje su poslije tvrdili da nisu bas preporučljive i mogu biti kontraproduktivne. Sve u svemu, dobro je da sam još uvijek živ kroz čije sam sve ruke prolazio i kakve sam trendove slijedio. Svi stručni stožeri su se trudili nabildati svaki dio našeg već napumpanog tijela, slagali smo tako trbušnjak na trbušnjak, mišić na mišić, keramiku na keramiku zanemarujući najvažniji dio ljudskog tijela - glavu! Mentalne ili kognitivne sposobnosti, u tom grmu čuči zec!
Težak i mukotrpan je to posao.
Još uvijek ne mogu otkriti ni jednim aparatom kakvog je igrač raspoloženja. Da li je potišten zato što ga je ostavila cura ili zato što je slabo odigrao? Laže li igrač ili govori istinu kad kaže da je svjež, zdrav i da se ne boji protivnika? Nema te sprave a ni senzora koji ce očitati psiho stanje igrača prije i poslije tekme. Koja količina grča i napetosti je prisutna tijekom igre? Nema aparature da zabilježi kako strah od greške utječe na formu i nastup pojedinca. Glava, kažem vam - na tom polju treba raditi i otkrivati iako mnogi misle da se ne isplati jer su fudbalerske glave prazne. Mozak, taj ljudski organ o kojem općenito malo znamo je ključ svega. Moje mišljenje je da je dobar sportski psihoterapeut važniji od svih tih silnih kabela, laptopa, testova i analiza.
Ne budimo glupi, nema sprave koja može izmjeriti što je sve u stanju napraviti ljudsko tijelo u određenom trenutku i pred punim stadionom. Stručna sportska psihoterapija je jedina realna avangarda u nogometu a sve ostalo su popratne stvari. Samo se pitam naglas: da li bi bilo pametno imati stručnog psihoterapeuta u stožeru? Nekoga tko bi mogao olakšati najzahtjevniji dio trenerskog posla. Nekoga tko bi mogao dati one prave informacije koje se ne daju izmjeriti. Pitam se kako bi i igrači prihvatili nekoga tko pokušava otkriti ono što oni žele sakriti…
Da se razumijemo: vjerujem u izbornika. Vjerujem u njegov tim ljudi koje je okupio. Imaju moju maksimalnu podršku. Vjerujem u odabir igrača i znam da ce svi dati sve od sebe. Nije mi namjera bila niti previše pametovati, ali smatram da u moru svakojakih savjeta i informacija mogu i ja nešto nadodati.
Naravno, svatko ima pravo na svoje metode i svoj način rada, kao što i mi imamo pravo iznijeti neka svoja razmišljanja. Nemam ništa protiv modernizacije nogometa, ne smetaju me niti tehnološka nogometna otkrića, ali smatram da sa svim tim stvarima treba biti oprezan. Treba znati držati ravnotežu, jer je ona najbitnija. Prirodni zakoni su vrlo jednostavni: ako se previše nagnete na jednu stranu, velike su šanse da padnete, a centar za ravnotežu je u glavi… tako barem kažu.
P.S. Kažu i da prevelika analiza može postati paraliza.
Cijelu kolumnu možete pročitati ovdje.