Živimo u vremenu koje ne trpi nijanse, gdje je jedna jedina leća kroz koju se promatraju sportske kategorije reduktivna, definirana isključivo kroz crno-bijelu binarnost – uspjeh/neuspjeh, pobjeda/poraz, euforija/patnja. U medijskom polju koje definira značenje i pripovijesti suvremenog nogometa, bombardirani smo blic-vijestima upakiranim u celofan kratkih videa, GIF-ova i instant-reakcija s društvenih mreža.
'Godine i godine podivljale, sistemske korupcije'
U takvom medijskom i društvenom kontekstu, ne treba čuditi da su Fifa i Uefa, krovne svjetske i europske nogometne organizacije, odavno postale sinonim za ukorijenjenu korupciju, nepotizam i zloupotrebu ovlasti u korist stvaranja profita. Samim time, kada je njemački Spiegel prošli tjedan objavio ogroman skup tajnih dokumenata koji pokazuju dubinu korupcije i mutnih poslova unutar koridora moći elitnog svjetskog nogometa, ne treba čuditi da gotovo pa nitko nije bio pretjerano iznenađen objavljenim.
Nakon godina i godina podivljale, sistemske korupcije, jasno je da osnovni moralni koncepti poput srama i dostojanstva za Uefu i Fifu ne postoje kao kategorije.
U posebnom fokusu medija koji su navedene dokumente zbirno nazvali "Football leaks" bile su dvije priče, obje uglavljene oko naravi i poslovanja nekolicine svjetskih superklubova – europskih financijskih giganata poput Barcelone, Manchester Cityja, PSG-a ili Bayerna.
Prva govori o tome da su planovi za organizaciju svojevrsne europske superlige, u kojoj ne bi bilo ispadanja i koja bi bila natjecanje nekolicine najvećih klubova, već u poodmaklom stanju. Idejni začetnik natjecanja je njemački Bayern, a ideja bi pogodovala i ostalim europskim gigantima koji nemaju pristup milijardama zarađenim iz TV prava engleske Premier lige – Barceloni, Realu, Atleticu, PSG-u i Juventusu. Superliga bi bila izvan nadležnosti Uefe i de facto značila kraj Ligi prvaka i Europskoj ligi.
Druga priča povezana je sa sumnjivim financijskim poslovanjem dvaju od navedenih europskih superklubova – Manchester Citya i PSG-a. Naime, prema dokumentima koje je Spiegel otkrio, niti francuski niti engleski prvak nisu ispunili uvjete Uefinog Financijskog fair playja, ali da im je europska nogometna organizacija tolerirala ilegalne poslove, uz posredovanje Giannija Infantina, predsjednika Fife, koji je tada bio glavni tajnik Uefe. S druge strane, ta ista Uefa je nemilosrdno kažnjavala siromašnije istočnoeuropske klubova za čak i najmanje neregularnosti.
PSG-u i Cityju su oproštene financijske iregularnosti
Drugim riječima, najbogatiji europski klubovi, koji proizvode najviše prometa i najviše zarađuju, imali su institucionalnu podršku da rade više-manje što god hoće, dok je to u njihovim interesima. A superklubovi su zainteresirani isključivo za novac i vlastite partikularne interese, bez razmišljanja o posljedicama na nogomet - igru koja ih je stvorila.
Istovremeno, ali s druge strane ograde, navijači najvećih klubova žive u stanju inercije i apatije, nesvjesni vlastitog utjecaja na svijet nogometa. Sve igre moći, interesa, sva razuzdana, sistemska korupcija počiva na svima nama – na našim TV pretplatama, ulaznicama za utakmice i potrošnji na razne marketinške artikle.
To je gorivo koje upogonjuje Uefinu mašinu stvaranja novca za elitu. Međutim, plemenske podjele između navijača rivalskih klubova i potpuno odbijanje suočavanja s mutnim poslovima vlastitih klubova podijelilo je navijače i oduzelo im mogućnost da stvaraju promjene.
A promjene su nužne. Duboke, strukturalne promjene, za duboku, strukturalnu trulež. Najveći klubovi, uz Uefino prešutno odobrenje, se ponašaju (vjerovali oni u to ili ne) kao da nogomet postoji samo za njih. Na nama je da im pokažemo kako to nije istina.
Odavno je jasno da pohlepa, korupcija i korporativna neutaživa žeđ za profitom ubijaju dušu igre koja milijunima predstavlja nešto mnogo više od toga. Uostalom, nogometni mikrokozmos svake godine, zabrinjavajuće, sve više zrcali onaj naše globalne socioekonomske zbilje. Jaz između male količine ultrabogatih i velike većine siromašnih sve je veći, sponzorski interesi odavno su pregazili navijačke i jačanje brenda postalo je bitnije od jačanja nogometne zajednice. Zajednički faktor koji dominira nogometnom kao i globalnom kulturom? Nejednakost.
Upravo ono na što su francuski intelektualci upozoravali da se osamdesetih događa s poljem znanja (gubitak autonomije i svođenje na logiku kapitala) danas možemo primijeniti na trulež u suvremenom nogometu. Nogometom dominira samo jedan kriterij: profit. Živimo u svijetu u kojemu nas uvjeravaju da su brojke sve – količina gledanosti diktirat će prioritete TV prijenosa, količina golova odredit će pobjednika Ballon d'Ora, količina plaćena za otkup ugovora odredit će vrijednost određenog nogometaša.
Današnji superklubovi poput Barcelone, Real Madrida, Manchester Uniteda ili Bayerna (uz rijetke iznimke) ne funkcioniraju više kao klubovi nego kao brendovi – oglašavaju se na novim tržištima istoka i zapada (SAD i Kina, Japan i Indonezija) – oni ne služe kako bi okupili zajednicu, kako bi gajili osjećaj pripadnosti i stvarali identitet kroz nogometnu igru.
Čak su i tradicionalni nogometni derbiji – od škotskog Old Firma, španjolskog El Classica do tradicionalnih srazova Manchester Uniteda i Liverpoola, Schalkea i Borussije Dortmund – prestali biti nastavci na bogatu povijest rivalstava lokalnih nogometnih zajednica i postali blockbuster događaji, spektakli čiji je primarni cilj privući što više gledatelja pred TV, prodati što više šalova. Lukrativni TV ugovori i marketinške kampanje, sponzorski bonusi i reklame – to je lice suvremenog nogometa.
Jaz između najbogatijih i ostatka sve je veći
I tu ne treba dvojiti, sve prljavo rublje koje je u otkrivenim dokumentima isplivalo na površinu – planovi za osnivanje elitne europske superlige, Uefino institucionalno podupiranje sumnjivih financijskih afera Manchester Cityja i PSG-a, mita i sistemska korupcija – indikativno je za podivljalu narav suvremenog elitnog nogometa. Najpopularniji klubovi smatraju da igra postoji isključivo za njih, i to za stvaranje sve više i više novca, a jaz između njih i ostalih klubova, te između financijske elite i obespravljenih navijača, postaje sve veći.
Centar se urušio, a na nama ostaje odluka – hoćemo li i dalje inertno dopuštati da nogometom upravljaju partikularni interesi manjine koja ga koristi isključivo kao tvornicu novca ili pokušati vratiti nogometu ono što ga je učinilo toliko bitnom društvenom praksom: doticaj s kolektivnim duhom, solidarnost i, prije svega, osjećaj pripadnosti.
