Zaboga, pa te 1996. je Ajax igrao svoje drugo uzastopno finale Lige prvaka, a samo godinu ranije Hajduk je u četvrtfinalu ispao baš od njega; te 1996., svi su današnji hrvatski reprezentativci bili tek djeca – osim Ante Ćorića, koji je tog ljeta tek začet.
Sreća i ponos
Oni među nama kojima je dovoljno godina na plećima sjetit će se kako su se na današnji dan prije dva desetljeća probudili sretni i ponosni – jer Hrvatska je prethodne večeri pobijedila u svom debitantskom nastupu na nekom velikom nogometnom turniru. Bilo je puno teže nego što smo očekivali da će biti, 86 minuta mučili smo se protiv nekakvih Turaka, koji su onomad bili još gotovo egzotična reprezentacija: to je i njima bio prvi Euro, a momčad se sastojala isključivo od igrača iz domaće lige za koje je malo tko izvan Turske uopće čuo. A naši su mahom igrali u ligama 'Petice' – u Milanu, Laziju, Barceloni, Betisu, West Hamu…
A onda je Goran Vlaović, uveden u igru s klupe 13 minuta ranije, pobjegao turskoj obrani; Alpay Özalan nije ga htio srušiti i Vlaović je zabio pored Rüştüa Reçbera, tada 23-godišnjeg golmana koji će kasnije steći legendarni status. Zbog događaja na City Groundu u West Bridgfordu, u Nottinghamshireu, slavilo se i pucalo kao nepunu godinu ranije kad je rat završen.
"Remember when Croatia were all new and cool?", bio je jedan tweet – ne znam više čiji i ne mogu ga naći – tijekom SP-a u Brazilu 2014. U Engleskoj 1996. Vatreni su igrali u pomalo psihodeličnim dresovima nalik na stolnjake, koristili trojicu playmakera istovremeno i borili se kao da im o tome život ovisi. Na klupi je bio tada još samo živopisni Ćiro Blažević, formacija je bila – naravno – 3-5-2, isto ona koju je osobno izmislio 15 godina ranije u Dinamu, a podrška navijača bila je bezuvjetna.
Strah i nada
Samo jednog od aktera tog meča gledat ćemo i danas. On je, naravno, Fatih 'The Terrible' Terim – isti onaj Fatih Strašni koji nas je 12 godina kasnije došao glave u Beču, ali koji je u to vrijeme još bio gotovo pa nitko i ništa. Izbornik mlade reprezentacije kojemu su, u nedostatku boljeg rješenja, povjerene uzde seniorske momčadi, a on započeo njen uspon. Danas njegovo ime nose već dva stadiona u Turskoj, dok je hrvatski izbornik, inače njegov vršnjak, poznat po tome što živi blizu jednog stadiona u Zagrebu.
Ali dobro, to su kulturološke razlike – nije sad da su Hrvati tijekom povijesti imali pretjerano puno kontakata s Turcima.
Prošlo je dvadeset godina od tog prvog susreta na Euru i vrlo je očito da je nešto u međuvremenu pošlo po krivu za Vatrene. Ova je okrugla godišnjica prošla tiho, možda u strepnji od onoga što danas slijedi. Strah i nada, nada protiv straha, ali pitanje je – strah od čega, nada u što? Nemamo više iste nade i strahove; štoviše, neki se nadaju pobjedi, a strahuju od poraza, a neki sasvim suprotno. To je Hrvatska danas.
Euforija danas zvuči otprilike kao u ovom videu dolje.
