U posljednjih mjesec dana su o Vama pisali i svjetski mediji. Godi li Vam sva ta pažnja? Nisam definitivno očekivala da će to biti takav bum. Da, godi mi, ali u određenoj granici. Super mi je da se piše jer sam ja u ženskom nogometu o kojem se dosad nije pisalo toliko, ali treba sačuvati hladnu glavu, ne bih htjela da me mediji 'preteknu'.
Kako je počela Vaša nogometna karijera i čime se trenutačno bavite? Ja sam već deset godina nogometašica u Dinamu i hrvatska reprezentativka. Kad sam počela igrati nogomet u NK Križevcima, u svome rodnom gradu, naravno, bila sam tamo jedina curica jer nije bilo ženskog kluba. Jedan trener me je primijetio i rekao da u Dinamu ima ženski klub i da dođem na trening. I tako je bilo, došla sam u Maksimir, bila sam dobra i tamo sam ostala. Do prvog razreda srednje škole su me roditelji vodili na treninge, a poslije sam putovala vlakom, četiri puta tjedno, jer sam išla u školu u Križevce i tamo živjela. I nekakav logičan slijed tog mog nogometnog života je bio da upišem Kineziološki fakultet i, naravno, specijaliziram nogomet i bacim se u trenerske vode.
U međuvremenu ste postali i reprezentativka. Da, prvo za reprezentaciju U-19, a onda sam postala i dio A selekcije. U posljednjih godinu dana sam imala i problema s ozljedom, operirala sam prednje križne ligamente i sad se oporavljam od ozljede.
Na kojem mjestu igrate? Desnog beka, ovisno o formaciji, tu sam neki radnik sa strane, ha, ha, ha. I stopera znam igrati.
Djelujete dosta krhko i nježno, kako to izgleda na terenu? Izgled vara? Pa mogu vam reći da izgled vara. Zato što u Hrvatskoj i inače postoji ona predrasuda da su nogometašice muškobanjaste, ali istina je i činjenica su da vani u svijetu, pogotovo u Americi, cure zgodne, čak se bave i manekenstvom. I ja sam fizički spremna i sportska sam cura, ali držim do svog ženskog izgleda i mislim da to nije razlog da ne budem dobra nogometašica.
Sigurno Vas od malih nogu prate kojekakvi muški komentari? Prisjetite se nekih bisera... Jooooj, ne znam. Samo znam da su me svi uvijek držali onako, kao kapljicu vode na dlanu, zato što sam bila jedina žena koja je igrala nogomet s dečkima. Ali mogu reći da se ljudi prema meni lijepo ponašaju jer vide da držim do sebe i izvan toga. Završila sam i fakultet i tako, držim do te neke ženske strane. Tako da je sve pozitivno. A uleti, čujte, to je klasika – 'Hoćemo jedan na jedan?', ha, ha, ha, 'Budem ti gurnuo kroz noge' i tako. To je klasika, ali nije strašno.
Ali Vaša je karijera, zapravo, i počela zbog jednog dečka koji je igrao nogomet. Je li to istina? Da, je, je, je, ha, ha, ha, još tamo s 13 godina. On je bio najbolji nogometaš u Križevcima i ja sam za njim trčala svaki dan, a on je znao cijelo igralište protehnicirati loptom, ja sam gledala: 'Jaoo, kako on to sve skupa zna.' Ja sam tada još padala preko lopte, ali već sljedeće ljeto sam jako dobro baratala loptom. I prije sam se bavila atletikom, trčanjem, a s loptom sam se brzo snašla. I dan-danas mi je to ostalo, da sam brza i da sam izdržljiva.
Koje su Vaše najveće nogometne kvalitete? Mislim da mi je najveća nogometna kvaliteta to što sam radnik i što sam uvijek fizički spremna. Da se ne lažemo, nisam Messi, ali sam veliki radnik.
Koliko možete tehnicirati? Pa jedno 600-tinjak, sigurno.
Koliko?! Ha, ha, ha, da, oko 600, toliko sam jednom nabrojala. Ali gledajte, to tehniciranje nema baš puno veze s igračkim dijelom.
Pa dobro, ali ne možete reći da nemate tehniku? Ma je, ali moram reći da sam igrač radnik.
Ali da se vratimo na onu prvu ljubav, kako je to završilo? Koje?
Pa taj dečko koji je tehnicirao po cijelom igralištu, koji je imao 13 godina kao i Vi. Kako je završilo? Pa ja sam se zaljubila u nogomet, a dečka sam...
Što? Nogirala? Ha, ha, ha, nisam ga nogirala, ali nogomet je postala moja jedina ljubav, do dana današnjeg...
Kako jedina? Zar niste u vezi? Pa je, ne volim baš kad se piše o mom privatnom životu, ali jesam, u vezi sam s dečkom koji je jako strpljiv i koji podnosi ove moje stalne nogometne odlaske. Recimo, sad me nema do 4. studenoga jer sam na okupljanju reprezentacije, tako da imam stvarno dečka koji je dobar i koji razumije da volim taj nogomet i svjestan je da je to, zapravo, moj život.
Sigurno i on dobro igra nogomet? Ne igra, ali je i on sportski tip, pa onda razumije.
Koje sve poslove trenutačno radite, zvuči impresivno kad se nabroji. Sada radim na više strana – u Velikoj Gorici u školi nogometa koja se otvorila, za cure od šest do 12 godina, radim u Križevcima u NK Vojakovcu, u prvoj županijskoj ligi, u klubu vodim njihove pionire, juniore i seniore, trenerica sam ženske reprezentacije Hrvatske U-17, a trenutačno sam tu u Osijeku, radim kao instruktorica na festivalu ženskog nogometa. Završila sam fakultet, a sad sam na UEFA-inom tečaju Nogometne akademije HNS-a.
Kako je u Vojakovcu? Mnogi svjetski mediji su prenijeli vijest da u Hrvatskoj postoji žena koja trenira muški klub... Pa da, treniram ih dvaput tjedno. Oni su volonteri svi, ne žive od toga, to su ljudi koji rade, igraju iz gušta.
Pa kako to izgleda kad dođete na trening? To su već odrasli muškarci, vi imate 24 godine... Pa je, ima i starijih, ima onih koji su u braku. Mislim, gledajte, znam da je čudno da sam ja njima trenerica, od nekih sam mlađa i 10 godina, ali to su dečki s kojima sam ja nekada igrala nogomet, ljudi iz kluba koji su pratili i moju igru i školovanje i oni su cijelo vrijeme bili ponosni na mene kao na svoju Križevčanku. Tako da kad sam se krenula usavršavati za trenera, njima je to bio i neki tip povjerenja, ustvari, vjeruju mi, ja sam im svojim znanjem pokazala da sam jednako dobra kao i neki muški trener. Eto, do sada stvarno nisam imala nekih neugodnosti.
Kakvi su rezultati kluba otkad ste došli? Ovako, njima je cilj ostati u ligi, oni su prošle godine završili kao 10. od 16 klubova, sad su 12. Ali, gledajte, na trening ih dolazi po osam i to svaki drugi put, znate, to nije profesionalizam. Naravno, ja svoj trening odradim profesionalno, ali ne mogu utjecati na njih, pokušavam ih motivirati, da na neku agresiju izvuku utakmice. Ali pionire treniram njih desetak, i tu mi je cilj nešto ih naučiti od malih nogu, da dobiju priliku za jedno stručnije obrazovanje.
Gdje se vidite za 10 godina? To me mnogi pitaju. Ali ne vidim se tako daleko. Ja vam živim iz dana u dan, imam neke okvirne stvari. Naravno da želim ići na onu završnu PRO licencu, da mogu ići raditi van i da mogu biti izbornica i tako, ali to nisu primarne stvari. Bitno mi je da budem uspješna u ovome što sad radim, da dečki budu zadovoljni, da se školujem svaki dan iznova, pa će me negdje moj rad i dovesti.
A da recimo dobijete neku ponudu iz Milana, ali za manekensku karijeru? Uuu, manekensku, ha, ha, ha, pa imam samo 165 centimetara. Znate što, da sam imala 10 centimetara više, nikad se ne zna, ha, ha, ha.
Ali, čujte, strani mediji su se raspisali, prekrasna trenerica iz Hrvatske, sa svih strana svijeta su stizali komplimenti proteklih tjedana... Je, zvali su Francuzi, Talijani i neka televizija iz Čilea, ali to je bio nogometni dio i meni je drago što oni žele da budem u tom nogometnom okruženju. Ali nije mi još nitko ponudio da idem hodati po pisti.
Za kraj, u čemu se bolje osjećate – u haljini i štiklama ili u dresu i kopačkama? Iskreno, najudobnije se osjećam u dresu: i to zato što u tome istinski uživam, mogla bih igrati nogomet cijeli dan, ne treba mi ništa dok igram nogomet. Ali, naravno, kad su neke prilike, kad je situacija da moram biti u drugom elementu, kad idem van, kad su neki sastanci, onda idem tip-top. Onda idem onako pravo ženski i volim obući štikle, volim se srediti, ali samo za one prilike u kojima je to prikladno.
Ispada da se ljudi u svakom slučaju okreću za Vama – i kad pobjegnete po desnom boku i kad izađete van? Ha, ha, ha, da. U svakom slučaju da, kad sam tako sređena, onda mi ljudi ne vjeruju da igram nogomet i misle da ih zafrkavam i svašta vam tu bude, ali onda ih pozovem na tekmu, pa se na kraju ipak uvjere. Ha, ha, ha...
