Prije točno 20 godina, 4. svibnja 2002., NK Zagreb po prvi i posljednji put postao je nogometni prvak Hrvatske. Na početku te sezone 2001./2002., tog 11. prvenstva zaredom, nitko nije Zagrebu davao nikakvu šansu za osvajanje naslova.
Sve do dolaska Zlatka Cice Kranjčara na kormilo prve momčadi kluba koji je doveo igrače sposobne za takvo što. Stvorila se u ulici Pjesnika neka nova škvadra, neka dotad neviđena kemija. Počele su se svirati neke druge note, počela se čuti neka druga pjesma...
Do tada, samo su Dinamo i Hajduk osvajali naslov prvaka Hrvatske, tamo još od 1992. NK Zagreb postao je, što još grandioznije zvuči, prvi hrvatski klub nakon 57 godina koji je bio državnim nogometnim prvakom, a da nije bio splitski Hajduk ili zagrebački Dinamo.
'Cico je bio pravi zagrebački fakin'
"Cico je bio jedan pravi zagrebački fakin, mangup, fighter. Igračina, poslije dobar trener i prije svega dobar čovjek. Svi smo ga slijedili", kazat će Hrvoje Štrok, nekad omiljeni nogometaš, kvalitetni veznjak koji je bio dio te momčadi Zagreba, šampionske momčadi. Vedrog duha i simpatičnog karaktera imao je taj nepredvidljivi šmek na terenu, tehničku potkovanost i fajterski duh zagrebačkih ulica.
Hrvoje Štrok u Zagrebu je igrao u juniorima, nakon toga potpisao profi ugovor na 4 godine i onda otišao jednu polusezonu u Trnje. Nakon toga se vratio, Karačić je tada bio trener. Druge godine došao je Cico i dogodila se eksplozija...
Hrvoje Štrok pred suigračima u kadru kad je bio mlad adut NK Zagreb. Ovo je trenutak slavlja.
"Cico je sastavio tu momčad. Baš smo bili škvadra da. Ja, Frane Čačić i Vedran Ješe bili smo najmlađi. Bili smo standardni - polustandardni. Ješe je malo više igrao, Frane i ja isto. Veliki je to uspjeh, ne samo za NK Zagreb, nego za sve nas. Zasluženo smo osvojili taj naslov. Bila je to zlatna generacija NK Zagreba. Ušli smo u povijest, to osvajanje prekretnica je u HNL nogometu i nikad se to neće zaboraviti. S Dinamom sam osvojio Super Kup i Kup, svaki uspjeh ima težinu, ali ovo je bilo uistinu nešto posebno."
Vedran Ješe bio je poznati nogometaš.
Nitko ih nije shvaćao ozbiljno, ali dogodila se eksplozija
Nogometni kroničari toga vremena, a i sami igrači govore kako je Zagreb igrao najbolji, najljepši nogomet pod vodstvom Cice koji je vodio skupinu igrača koju, prije početka prvenstva, nitko nije toliko shvaćao ozbiljno, iako se radilo o sjajnoj momčadi.
Hrvoje Štrok u dresu Intera iz Zaprešića i Luka Modrić, jedan nasuprot drugog na dvoranskom prvenstvu Hrvatske u sezoni 2005./2006.
"Momčad se složila u hodu, iskreno. Znači, nas nitko nije stavljao među nikakve favorite, ali u međuvremenu stigao je Ivica Olić u klub i mislim da je osam igrača stiglo, kapetan Josip Bulat, Pirić... Napravila se ekipa i krenulo je prvo kolo, teška pobjeda protiv Hrvatskog Dragovoljca, čini mi se. I onda je samo krenulo. Nakon toga se dalo naslutiti da imamo pravu momčad, pravog trenera i igrače".
Pjesnici su zabili i daleko najviše golova (71) i primili najmanje (24), a u napadu je trpao tada 23-godišnji Ivica Olić. Bio je najbolji strijelac prvenstva s 21 golom, a proglašen je i za najboljeg igrača sezone. Zagreb je te sezone oba puta svladao Hajduk dok je protiv Dinama imao pobjedu i remi.
Izljev emocija u NK Zagreb 2002.
Naslov je zapravo izboren tri kola prije kraja pobjedom 2:1 nad Dinamom na krcatom stadionu u Kranjčevićevoj golom Poldrugača u 88. minuti, a matematički potvrđen kolo prije kraja u Čakovcu. Inače, bitno za naglasiti kako se prvenstvo igralo dvokružno sa 16 klubova, a Zagreb je završio s dva boda ispred Hajduka koji je vodio Slaven Bilić, te čak osam ispred Dinama.
'Igrali smo najljepši nogomet'
"Igrali smo najljepši nogomet, pomalo čudan i lepršav nogomet, igrali smo za gol više. Ma, pogodila se, dogodila se generacija, taj neki spoj mladosti i iskustva, napravila se kemija, a bez kemije, trenera i kluba ne možeš biti prvi. Sve se posložilo, od kluba, do momčadi, trenera i navijača. Okosnica je bila zagrebačka priča, ali nisu tu samo bili Zagrepčani, skupili smo se svi i iz ostalih regija. Ma, nešto posebno stvarno".
Štrok u borbi s igračem Dinama na Maksimiru
U napetosti i dramatičnosti, u situacijama kad se dođe do uspjeha nakon jednog teškog puta, čini taj uspjeh još i slađim...
"Nije nam bilo lako, neke utakmice smo i izgubili. Do zadnjeg kola je bilo napeto, kako se ono kaže... Bila je situacija ta da je Hajduk, kojim slučajem, dobio u Sigetu, zadnje kolo bi odlučivalo. Hajduk je izgubio u Sigetu, mi s bodom u Čakovcu osvojili trofej", objašnjava nam Hrvoje Štrok i govori kako su oni znali često feštati, družiti se, zbližavati na taj način...
Hrvoje Štrok u borbi za loptom
'Držali smo se zajedno, feštali, znalo se što se može popiti i što se pije'
"Kroz čitavu godinu, cijelu sezonu, bili smo svi zajedno. Bez obzira pobjede ili porazi, slavlja ili tišine, držali smo se zajedno, cugalo se i feštalo kad se feštalo, ozbiljno se radilo kad se radilo. I svjetski igrači vjerojatno poslije utakmice popiju pivu. Laž je da nitko ne popije, da se ne proslavi. Zna se što se može popiti i što se pije. To posljednje kolo, proslavili smo kako spada u svakom slučaju... Znali smo, doduše, da smo prvaci, ali svejedno, imali smo navalu emocija i radosti. Ne znam tko je bio začetnik tog našeg penjanja na autobus, ali bili su to lijepi dani. Pekao se vol... Jedni lijepi dani za koje ne znam kad će se ikad više ponoviti, da NK Zagreb im takve dane", završio je Hrvoje Štrok.
'Ja te volim Zagrebe', orilo se svlačionicom nakon potvrde naslova prvaka Hrvatske 2002. Hrvoje Štrok predvodi slavlje i pjesmu.
Pamtim samo sretne dane, stih je koji slikovito i jako opisuje klupsku stramputicu u kojoj se našao nekad prvoligaški uglednik iz Kranjčevićeve NK Zagreb. Klub je danas u banani, onako najiskrenije, da se netko ne uvrijedi. No, uspomene ostaju, pisani nogometni trag i uspjeh jedne generacije, škvadre i trenera koji su imali ono nešto, pronašli ono potrebno za nešto više i vinuli se u visine. Iz godine u godinu na današnji dan pisat će se i pisati još dugo o jednoj posebnoj ekipi Pjesnika.
