Branko Strupar (54.) prije godinu i tri mjeseca doživio je srčani udar koji mu je promijenio život. Bivši nogometaš, reprezentativac Belgije i nekadašnji igrač NK Špansko, legenda Genka, napadač Derby Countyja, Dinama, sinonim Prečkog i zagrebačkog nogometa, hitno je operiran nakon čega se godinu dana oporavljao. Pritom i razmišljao o životu. O prolaznosti. Kako neke stvari ne cijenimo dovoljno. Doslovno je Branko gledao smrti u oči i nikad nije mogao ni zamisliti da bi mu se nešto tako moglo dogoditi. Zdravlje sad cijeni više nego išta. I uživa u trenutku. Jer, tko zna što nosi sutra.
'Smrt roditelja najviše me pogodilo'
Porazgovarali smo s Brankom Struparom o prvoj godini nakon srčanog udara koji je došao nakon najvećeg udarca, tuge, šoka i boli u životu. Smrti roditelja. Roditelji su mu umrli u mjesec dana oba i počeo je od stresa pušiti. Nikad u životu nije pušio. Upravo je za portal Net.hr Branko Strupar prije dvije godine otvorio dušu o smrti roditelja 2022.
"Pričao sam tada prije dvije godine upravo tebi o roditeljima. Taj mjesec, ta godina, sve poslije toga, bilo mi je najgore ikad. Smrt roditelja najgora je stvar koja mi se dogodila u smislu tuge. I onda, kao neka zlosutna nadogradnja, čitav taj stres, tuga, šok, životne navike isto, su dovele do srčanog udara. Sve se nakupilo. Naravno da je i to bio šok za mene i sve oko mene. Za sve koji me poznaju", kazao je u uvodu razgovora Branko Strupar i nastavio svoju priču. Kad Branko priča iz duše, onda je to monolog. Ne prekidamo ga, samo šutimo i slušamo rijetko viđenu iskrenost...
'Sportaši su najranjiviji'
"Ljudi misle kad si profesionalni sportaš, tj to što si bio profesionalni sportaš da si imun na bolesti, zdravstveno nedodirljiv. Ma vraga. Nije to tako. U biti, mi smo u tom smislu najranjiviji, a s obzirom na moju jako specifičnu nogometnu karijeru, kod mene je to duplo. Jer, kako sam do skoro 25. igrao za Špansko, a nakon toga se otisnuo u Europu i u sljedeće dvije godine svaki dan sam išao u crveno u naporima, zalaganju, treninzima, utakmicama. Pogotovo Engleska. Ma nemoguće kako sam se raubao, trošio. Sad mi je nemoguće iz ove perspektive sve to vidjeti, shvatiti. Bez obzira na sve, davao sam sve od sebe i išao glavom kroz plafon jer sam htio ostvariti svoje snove, igrati nogomet, kao što i dan danas djeca sanjaju gledajući na TV-u svoje junake", naglašava Branko Strupar, koji je za mnoge je klince u Belgiji bio junak. Još uvijek je junak za navijače Genka čija je klupska legenda. Nedavno je bio na 25. obljetnici Genkovog naslova prvaka. Kao da je jučer igrao za Genk, a ne od 1994. do 1999. uz 106 golova u 168 službenih susreta, prema podacima s interneta.
"Sad kad pričamo o tome, meni su se noge tresle kad sam igrao za Belgiju protiv Nizozemske, one kultne Nizozemske s Jaapom Stamom i ekipom, koliko su oni bili jaki. To mi je bila druga utakmica za Belgiju i nikad to neću zaboraviti. Noge sam shvatio, samo da nešto napravim. Čuvao me najbolji stoper na svijetu u to vrijeme Jaap Stam. I ja mu zabijem dva gola. Gotovo. Nema od toga. Pogotovo jer je utakmica Nizozemaca i Belgijaca specifična jer se ne vole baš. Ono, susjedi su pa neka susjedu crkne krava, tako neka je to filozofija. Naboj na utakmicama Belgije i Nizozemske je visok, kao na utakmicama Hrvatske i Srbije. I 'prijateljske' utakmice nisu prijateljske. Bila je to utakmica s puno kartona i jednim crvenim. Išlo se na nož. Meni je bila to druga utakmica za Belgiju, nakon asistencije u debiju protiv Finske", izjavio je Strupar.
'Mogao sam umrijeti. Drago mi je da sam tu'
Branko Strupar priča i kako je zdravstveno kao igrač prošao puno toga, a nakon srčanog udara skroz se promijenio. Svjesniji je nego ikad koliko je ranjiv i koliko je sebe dao nogometu u zdravstvenom smislu. Neke su mu stvari sad jasnije, ali opet bi Branko sve isto. Jer, nogomet je Brankova ljubav života...
"Jako mi se puno toga dogodilo u karijeri i sad u mirovini. Imam 54. godine, moram paziti na zdravlje i nije zezancija. Drago mi je da sam tu gdje jesam. Jer, tako reći, mogao sam biti na drugom svijetu. Mogao sam umrijeti. Naravno da čovjek kad mu se dogodi tako nešto, naravno da na život gleda drugačije. Da je svjesniji i vidi kako problemi koje je imao uopće i nisu problemi. Jer, zdravlje je najbitnije i kad ti se zdravlje naruši, e onda imaš samo jednu želju. Znate kako se kaže. Zdrav ima 100 želja, a bolestan samo jednu - da bude zdrav. Ljudi se živciraju zbog gluposti, nebitnih stvari. Stres je najgori. I pušenje je zlo. Nevjerojatno da, kad ti se dogodi tako nešto, više ti neke stvari nisu teške. Prije sam se autom znao parkirati pred zgradu u koju sam išao, a sad šetam i po 10 km dnevno. Namjerno auto ostavim koji km dalje da se prošetam. Šetam se i po Jarunu, znao sam napraviti po 10-15 km u danu. Sad mi ništa nije teško".
'Najviše sam volio u sportu igrati nogomet'
Minimalno Branko napravi 10 km dnevno, ako ne i više. Igra padel. Počeo je i nogomet. "Bitno se kretati", naglašava Branko Strupar i dodao.:
"U skladu s mogućnostima sve treba raditi. Evo, ja sam tek sad počeo trčati. Ništa ne forsiram. Nema više forsiranja. Vidim da mi je najljepše bilo kad sam hodao. Kad sam počeo trčati, išao sam pokušati neke stvari s dečkima, malo zaigrati nogomet, ono što si uvijek volio. Vidim da me sve boli. Koljena, kukovi... igrao sam jučer nogomet nakon dugo vremena, ne znam koliko, non-stop mi lože pucaju od ljekova i nuspojava. Tako da se bojim igrati nogomet. Malo udaram padel i to. Ne mogu spavati koliko me sve boli, ali vuče me sport. Kad se pravocrtno krećeš navikneš se, ali kad tu ubaciš nogomet, padel, a onda je to naporno jer nisi više naviknut. Drugi su i pokreti. Pijem za bolove, na sve što pijem, na sve tablete još i to. Ali, sretan sam što opet mogu stajati na terenu, što sam tu. Najviše sam volio u sportu igrati nogomet", zaključio je Branko Strupar.
