Legendarni hrvatski MMA borac Mirko "Crocop" Filipović gostovao je u HRT-ovoj emisiji "U svom filmu" u kojoj je progovorio o svojoj karijeri; kako je sve počelo, koji mu je bio vrhunac i zašto se toliko opirao odlasku u mirovinu.
Filipović ističe da su mu borilački sportovi bili suđeni od samog početka.
"Bila je to dječačka strast i ljubav, imam osjećaj da je borilački sport izabrao mene, a ne ja njega. Jednostavno sam to volio, gutao i upijao te filmove s Van Dammeom i Bruce Leejem, jednostavno me to privlačilo na čudan način i nisam se tome mogao othrvati", rekao je i pa ispričao kada je počeo aktivno razmišljati da će biti sportaš:
Mirko Filipović
"Već prije rata, s 13-14 godina počeo sam samoinicijativno, jedan remenar iz Vinkovaca sašio mi je vreću od šatorskog krila, svaka dva tjedna je puknula, pa sam mu nosio da sašije. Ja sam to volio, nikome nije bilo jasno zašto. To je bila dječačka strast i ljubav, kao da sam osjetio da će to jednog dana biti moj poziv. Nisam ja tada razmišljao da ću jednoga dana živjeti od toga, osigurati si egzistenciju, putovati po svijetu, biti prepoznatljivo lice tog sporta... Ne, jednostavno sam to volio...".
Teška situacija
Filipović je u srednoj školi trenirao karate te je već tada prepoznat njegov talent.
"Već u 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju. Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio 'ilegalac' u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga... Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati", ispričao je.
Preko trnja do zvijezda
Crocop je zatim prokomentirao činjenicu da otegotne okolnosti čovjeka još više motiviraju.
"Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu 'sa zlatnom žlicom' teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko. Na kraju krajeva, pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je vanserijski talent", izjavio je i osvrnuo se na takav primjer iz Hrvatske:
"Luka Modrić je čuvao ovce kao dječak, imao je jako teško djetinjstvo i težak život. Da je odrastao u nekoj vili s bazenom pitanje je da li bi tako 'grizao', da li bi bio tako uporan... i da li bi prošao takvu školu."
'U taj sport sam ušao kao totalni autsajder'
Filipović je 1999. godine osvojio prestižni Prideov Grand Prix, a sada je ispričao koliko mu je to značilo.
"Bio sam sretan, ja sam u taj sport ušao kao totalni autsajder, moja pozadina je bila udaračka, iz kick-boxinga, nisam ništa znao ni o hrvanju niti o borbi u parteru, to je ogroman hendikep. Ja sam to morao sve slvadati, barem da se obranim. Puno sam ulagao u sebe, dovodio u Zagreb najveće majstore da me poduče, mjesece su provodili u Zagrebu, bio sam uporan i maksimalno koncentriran", rekao je.
Težak stil života
Cro Copova karijera trajala je do ožujka 2019. godine, kada ju je u 44-godini odlučio prekinuti zbog zdravstvenih razloga, nakon što je pretrpio moždani udar. Otkrio je zašto se tako dugo opirao završetnu karijere.
"Prvi i osnovni razlog je što sam ja naučio na taj stil života. Drugi razlog je bio što sam bio odlično plaćen, bio sam među najplaćenijim borcima svijeta. Meni to i dan-danas nedostaje. Ne toliko borbe, već druženje prije borbi, te pripreme, putovanja... To je jedan stil života kojega se teško riješiti. Bilo je lijepo, i na kraju taj osjećaj pobjede - tko to može platiti... Ali treba znati kada je dosta", zaključio je.
