Riječ štorija puno ćete puta pročitati u ovom tekstu jer ona ne označava samo ime konobe i ona nije samo dalmatinska riječ za priču. Ona je Yasminin poduzetnički moto. Dok mnoge mame djecu ne mogu natjerati da primirišu kelju, ona goste nagovori da omraženo povrće ne samo naruče, već se u njega i zaljube. Ništa bez dobre štorije. Uz nju goste vodi kroz okuse, mirise i zvukove Punta. Njezin su i životni i poduzetnički put štorije za sebe. Kao i borbe s radnicima, ocjenama i zimama na otoku jer prava priča mora imati i uspone i padove, inače ne bi bila vrijedna pričanja. Red bi bio da priča o Yasmininom poduzetničko putu počne kako i priliči - s jednom davno.
Pet kratkih pitanja za Yasminu Buweden
Moj najveći poslovni izazov je… u ovom trenutku održati i nastaviti graditi viziju Štorije. I stvoriti tim koji diše Štoriju. Možda će ovaj intervju pročitati baš neki budući dio našeg tima i pomisliti „To je to. Želim biti dio takve priče“. I kuhinja nam je vrlo ograničena i mala, a naše vizije jela velike. To su trenutno dva najveća poslovna izazova.
Najveća moja pobjeda je… ta što se usudim dati život svojim idejama.
Za pet godina želim… proputovati i iskusiti čim više. Napisati knjigu. Mogle bi biti Štorije iz Štorije… tko zna.
Ono što bih voljela da sam na početku znala je… Kada pogledam unatrag ne mogu reći da žalim neku svoju odluku. Nisu sve bile najbolje, ali bez onih loših ne bi postali bolji, zar ne?
Na Uplift akademiju sam se prijavila… kako bih mogla u okruženju sebi sličnih usvajati nova znanja, raspravljati o zajedničkim temama, širiti percepciju… ukratko - upliftati poslovanje
Štorija o Štoriji
Yasmina, oprostite, ali imenom konobe ste jako dignuli i naša očekivanja. Zato ne želimo da nam se predstavite na suhoparan, klasičan način. Ispričajte nam malu štoriju o Vašem poduzetnićkom putu.
Djetinjstvo sam provela između Benghazija i Krka, budući da mi je otac Libijac, a majka Puntarka. Do trinaeste sam godine živjela u Benghaziju, a onda smo se preselili na otok. Moj poslovni put je bio i još uvijek je vrlo šaren i raznolik. Za sebe bih rekla da nosim
poduzetnički duh i prije svega volim stvarati. Iako sam početnik u gastronomskom turizmu, dugo
sam u uslužnim djelatnostima. Od prvog posla u šesnaestoj godini kao instruktor jedrenja za klasu Optimist u njemačkoj školi jedrenja, preko voditelja prodaje, agenta u prometu nekretninama, vlasnika centra sportova na moru, vozača adrenalinskih sportova, trenera rasta i razvoja osobnog potencijala.
Otkud nakon svega baš konoba Štorija? Želimo malu štoriju i o tome.
“Život na plaži” dugo je godina bio naš obiteljski moto. No, u svojoj pedesetoj godini, a nakon više od dvadeset godina djelovanja u okviru centra sportova na moru počela sam razmišljati da je možda vrijeme za otići s plaže, ali nije bilo lako sprovesti tu ideju u zbilju. Ipak je to bio obiteljski posao i mjesto gdje su moja djeca provela svoje djetinjstvo. „Život na plaži“ je bio naš poslovno-obiteljski život. Sad kad pogledam unatrag, mogu samo reći da stvarno trebamo slušati svoju intuiciju. Nakon par mjeseci odlaska s plaže stigla je korona i sportovi na moru nisu bili baš najbolja djelatnost u to doba. Dosta vremena smo provodili kući, u vrtu današnje Štorije, a tada malog apartmana. Prva ideja je bila dati prostor u zakup. A onda mi je moj privatni, a sada i poslovni partner predložio: „ A da otvorimo malu konobu s mediteranskom kuhinjom?“ Nakon dva dana razmišljanja, ideja mi je bila super. Mala konoba u vrtu s kreativnom mediteranskom kuhinjom. On - s desetljećima iskustva u ugostiteljstvu i velikim talentom u stvaranju odličnih jela. I ja - bez ijednog radnog dana u gastronomiji, ali veliki hedonista po pitanju jela i s velikim iskustvom rada s ljudima i uslužnim djelatnostima. Eto, nas dvoje postali smo konoba Štorija. Ova ispričana priča, naša priča, priče koju pričaju drugi, svako jelo, svako piće, domaći kruh i rakije, slastice, ljudi. Svi imaju svoju priču. I zato Štorija, konoba u kojoj se pričaju priče i slušaju priče koje gosti često dijele i rado slušaju. Priče o jelima i što bi uz ta jela mogli piti.
Je li bilo pametno otvoriti takvu- malu i mirnu konobu, baš na Krku?
Nisam baš sigurna je li Krk najbolja lokacija za otvoriti ovakvu konobu. I još k tome skrivenu
u vrtu. Međutim, inspiracija je nastala baš u tom vrtu. I zato je Štorija baš tu. Sa željom da
svakome tko dođe pruži doživljaj blagovanja. U malom vrtu s malim brojem mjesta i dugim
zadržavanjem gostiju - sve ono što turistički restoran u praksi nije. Ponekad se i pitam je li
mudro tako raditi, međutim trebamo li umanjiti viziju da bi se uklopili. Nekako me više privlači
stvarati trendove i pružati doživljaj. Da, to je teži put. I duži. Ali je jedini kojem se želim posvetiti.
S velikim zanosom pričate o tome kako se posvećujete gostima. Koje su vam najdraže uspomene koje nosite od početka rada konobe?
Često se dogodi da ljudi dođu i žele naručiti neko jelo za koje su navikli jesti. Često to jelo niti nije dio naše tradicionalne kuhinje. Kad im kažem da ga mi nemamo i predložim nešto drugo iz šarenog izbora mediteranske kuhinje, uglavnom su isprva zatečeni, onda sumnjičavi, a na kraju oduševljeni. Kao jedan od priloga radimo kelj sa žara – kada gostima objasnim o kojem se povrću radi, veliki broj njih kažu “Oh, ja Vam to ne jedem!“. Na moju molbu da ga probaju pa ako im se ne sviđa, dobiti će novi prilog bez da ga dodatno plate – sumnjičavo pristaju, a onda nitko ne traži novi prilog. Naravno uvijek se zadovoljno smješkam njihovim oduševljenjem tako jednostavnom namirnicom koja je pripremljena na ovaj način jednostavno fantastična. Čak znaju pitati za recept jer bi ga radili kući. Ili gospođa koja me je molila da joj tuna steak dobro ispečemo jer ne voli ništa sirovo ili slabo pečeno. Naravno, objasnila sam joj da će trebati naručiti neko drugo jelo ili se odlučiti probati tunu onako kako se ona treba pripremiti. Kasnije se gospođa digla od stola i došla zahvaliti jer kaže, oduševljena je okusom i novim iskustvom. Pa štorija o Pijanim smokvama ili desertu koji se zove Hajduk živi vječno. Da, pogađate. Moj partner je Dalmatinac a naziv deserta smo duuugoo pregovarali i pregovore zaključili na obostrano zadovoljstvo i korist. To su štorije iz Štorije. Ima ih puno. Sve su mi drage i sve su one potrebno „gorivo „ za nastaviti razvijati i graditi započeti koncept.
Koliki je rizik otvoriti konobu u ovo vrijeme? Ljudi s kontinenta misle da je imati tako
nešto na moru zlatna koka kojoj samo treba svakoga dana skupiti zlatna jaja. Jesu li u
pravu?
Rizik je uvijek prisutan. Iz svojeg osobnog iskustva mogu reći da sam otvorila agenciju za
promet nekretninama 2008. u vrijeme krize nekretnina i dugogodišnje poslovala. A onda smo
otvorili konobu u vrijeme krize ugostiteljstva. Treća sezona je za nama i usudila bih se reći da
smo postavili temelj. Lako nije nigdje. Mislim da čovjek treba ući u projekte koji ga inspiriraju jer je onda želja za ostvarenjem veća od straha od neuspjeha. I to te drži. A o tome da je na moru zlatna koka, najbolje bi bilo da svatko tko tako misli dođe živjeti i raditi na more, zar ne? Takvi zaključci se donose u špici sezone kada su svi puni i rade, a ta špica u praksi traje par dana. Što je s velikim ostatkom godine? A da ne spominjem puno višu cijenu života na otoku. Ne žalim se, samo navodim. Šira percepcija otvara i širu sliku.
Nemaju samo školarci borbu s ocjenama
"Dragulj Punata", "najbolje jelo ikad pojedeno na Rajskom otoku", zatim “domaćini su jednako gostoljubivi kao što su jela ukusna”- ovo su jako dobri komentari na Tripadvisoru. Kao i kod svakoga, i kod vas ima pokoji lošiji komentar. Pronašao sam, primjerice, “tipična zamka za turiste - zavređuje 0, a ne samo 1”. Iskreno- kako reagirate kad pročitate takvo nešto? Ima li neki lošiji komentar koji vas je natjerao na dubinsko razmišljanje i doveo do toga da doista neku sitnicu promijenite u samoj konobi?
Smisao komentara jest prenijeti iskustva i doživljaje. Meni osobno su veliki putokaz i moram priznati motivacija za dalje. Od početka poslovanja ocjene su nam prilično visoke i recenzije dosta dobre. One su me na neki način i ohrabrile ostati i nastaviti graditi ovu priču. No dotaknut ću se nečega što možda javnost niti ne zna. Nisam ni ja dok mi se nije dogodilo. Vjerujem da su svi upoznati da je velika kriza djelatnika u ugostiteljstvu. Ove sezone nam je jedan konobar odlučio otići, ali uz poruku da će nam spustiti ocjene na vrlo niske. Nisam mislila da je to moguće. Nekako sam vjerovala da recenzije prolaze nekakvo filtriranje i provjere prije objavljivanja. Međutim, nije tako. Svatko može otvoriti lažne profile i napisati bilo što. Sreća da takve lažne recenzije brzo isplivaju, tako da naša ocjena ne odražava pravu sliku jer je umanjena za taj niz lažnih recenzija. Akciju konobara neću puno komentirati, ali nakon niz prijava i slanja dokaza da su recenzije lažne, platforma na kojoj su iste objavljene nije poduzela - ništa. To je tema kojom bi se trebalo pozabaviti. Ispada da tvoja ocjena ovisi o nečijem raspoloženju i namjeri. U svakom slučaju do sada smo najviše funkcionirali temeljem preporuka i nadamo se da će se tako i nastaviti. „Rekli su nam da moramo doći jesti kod Vas“ je najbolje gorivo za nastavak rada. Moj partner je onaj koji je talentiran i zaslužan za kreiranje jela, a ja sam ostalo.
Jeste li kad imali problema s influencerima? Ili pak pozitivna iskustva?
Ne, to je za mene prilično nepoznato iskustvo. Nisam se susrela s takvim iskustvom, ali sam sada postala znatiželjna.
Sanjate li Štoriju ikad? Noćnu moru da će se nešto loše dogodi ili pak da u konobu odjednom ušeta Brad Pitt sa svojih petnaest super holivudskih prijatelja?
Na taj način ne. Meni je svaki gost - gost, dajem svoj maksimum. Vjerujem da tu i tamo ušeta
neki „Brad Pit“, ali svi su oni tu u casual varijanti s manje-više istom željom – dobro pojesti,
opustiti se i otići s lijepom uspomenom. Štoriju živimo 365 dana u godini. Iako radi sezonski.
Uglavnom razmišljamo što može bolje, a trenutno najviše pažnje nažalost dajemo tome kako
riješiti već konstantan problem djelatnika. I kako od male kuhinje stvoriti pravu kuhinju!
„Čestitamo, dobili ste stipendiju!“
Yasmina, nijednu priču ne smijemo ostaviti bez kraja, zato Vas molim da dovršimo i onu o ašoj prijavi na Uplift. Rekli ste da ste se prijavili, citiram, “jedne lijepe tople večeri pri kraju sezone.” Sad čekam rasplet fabule.
Razmišljala sam o poslu i u kojem smjeru nastaviti. Nekako je preda mnom osvanuo oglas s pozivom za Uplift. Popunila sam i odgovorila na sva pitanja i poslala. Skoro da sam zaboravila na to sve do poziva i onog „Čestitamo, dobili ste stipendiju!“ Zašto sam se prijavila? Kako bih mogla u okruženju sebi sličnih usvajati nova znanja, raspravljati o zajedničkim temama, širiti percepciju… ukratko-upliftati poslovanje. Zadržati i nadograđivati Štoriju u skladu sa početnom vizijom malog mediteranskog restorana u vrtu obiteljske kuće s domaćim kruhom, zanimljivim jelima, domaćim kolačima i gostom koji sa sobom nosi kući doživljaj blagovanja na Mediteranu. Već sada, na samom početku Uplift akademije vidim koliko je to veliki i koristan projekt. Ekipa je odlična – zanimljivi, različiti, a opet vrlo slični, gradimo svoje priče, tražimo način za više i bolje. Uglavnom jako sam zahvalna jer sam i ja dio Uplifta.
Koji je neki idealan scenarij za razvoj ne samo Štorije, već i Vas u profesionalnom smislu ako se sve krene razvijati onako kako si priželjkujete? A u drugom slučaju- imate li plan B?
Idealan scenarij? Voljela bih da Štorija postane prepoznata kao mjesto „Domaće hrane, s domaćim kruhom, tjestenom, njokima i naravno – nikako bez domaćih kolača!” Kad bi vidjeli veličinu naše kuhinje shvatili bi koliko je ovo stvarno zahtjevna vizija. I naravno, imati stalan tim koji diše Štoriju. A ja osobno? Puno je područja moje znatiželje i interesa. Uvijek su mi ljudi u fokusu. Volim peći kruh i raditi slastice i to su dva moja područja u konobi. Radim i kao trener s iznimno talentiranim ljudima koji ne vide svoj potencijal i često zanemaruju na razno razne načine sebe. To je više poziv nego posao. Uglavnom, bavim se ljudima. To je plan A, B i C, a na koji način - tko zna što nas čeka sutra. U tome je nekako i ljepota života, zar ne?
Za kraj intervjua, može jedna autohtona krčka pjesma koja dobro oslikava Štorijin duh? Neka koju možemo pjevušiti dok si, barem, pečemo jaja na oko doma usred zime dok razmišljamo o tartaru od tune s naračama u hladu mediteranskih borova?
Duh Štorije prelazi granice otoka Krka i proteže se cijelim Mediteranom. Pomalo kao i moje djetinjstvo. I tu i tamo. Umjesto autohtone pjesme rekla bih da je duh Štorije dobra glazba - od klapa preko bossanove do bluesa, lijepi ambijent, zanimljivi okusi koji spajaju naizgled nespojivo. Dok pišem ove redove prva pjesma koja mi je pala napamet je „All You need is love“.
Više o Mastercardovom projektu Uplift, stipendistima Uplift akademije kao i razne tematske članke i intervjue možete pronaći na stranici uplift.hr
