Pričali smo sa Savjetnicom za odgoj!

 Ako ste roditelj, velike su šanse da ove situacije da ste svjedočili jednoj tihoj, ali vrlo prisutnoj pojavi - odgoju bez granica. Ili točnije, odgoju u kojem su granice postale nesigurne, nejasne ili ih uopće nema. Jesmo li u pokušaju da “ne budemo kao prethodne generacije” pokrenuli - epidemiju popustljivog odgoja. O vrućoj temi pričali smo s Martinom Sokač, u digitalnom svijetu poznatoj i kao Savjetnica za odgoj te autoricom Vodiča za dječje emocije Kroz suze i smijeh.

„Nikada roditelji nisu bili informiraniji nego danas. Čitaju knjige, slušaju podcaste, prate stručnjake, sudjeluju na webinarima. Nikada nije bilo više dostupnih savjeta, metoda i pristupa. I ipak,  nikada nismo imali više zbunjenih roditelja, iscrpljenih odgojitelja i djece koja teško podnose granice." - ističe Martina Sokač, certificirana edukatorica roditelja iz Pozitivne discipline s više od 25 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima.

Unutarnji konflikt modernog roditelja

Roditelji danas stoje između različitih poruka koje dobivaju iz svih smjerova, objašnjava savjetnica. S jedne strane čuju da trebaju biti nježni, podržavajući i puni razumijevanja. S druge strane osjećaju da stvari izmiču kontroli, da dijete ne surađuje i da se granice stalno pomiču. „I tada se pojavljuje unutarnji konflikt: jesam li prestrog ako kažem 'ne'? Hoću li povrijediti dijete ako inzistiram? Radim li nešto krivo ako dijete plače zbog moje odluke?" - kaže Martina. U toj zbunjenosti roditelji često izgube osjećaj sigurnosti u vlastite odluke, počinju preispitivati svaki korak i sve teže zauzimaju jasnu poziciju.

Strah koji stoji iza popustljivosti

Roditelji danas ne popuštaju zato što ne znaju bolje, naglašava savjetnica. „Popuštaju zato što se boje. Boje se da će povrijediti dijete, narušiti odnos, biti prestrogi. Boje se da ih dijete neće voljeti. Boje se da će ponoviti greške svojih roditelja." - objašnjava Martina. I zato često biraju lakši put - popustiti kako bi izbjegli suze, konflikt ili nelagodu. „No ono što se na prvi pogled čini kao mir, dugoročno stvara problem." - dodaje.

Kao odgojiteljica s više od 25 godina iskustva, Martina Sokač svakodnevno susreće roditelje koji su umorni, nesigurni i često izgubljeni. „Vidim roditelje koji ispunjavaju svaku želju, koji spašavaju dijete od svake frustracije, koji stalno pregovaraju i pokušavaju izbjeći konflikt. Iza svega toga stoji jedna duboka i iskrena želja, želja da dijete bude sretno. Ali dijete ne može biti stalno sretno. I ne treba biti."

.Emocija - da. Ali ne i svako ponašanje.

Danas s razlogom naglašavamo važnost dječjih emocija i učimo roditelje da je važno vidjeti dijete, čuti ga i razumjeti, ističe savjetnica. „To je temelj zdravog odnosa. Ali u toj priči često nedostaje drugi, jednako važan dio: dijete ima pravo na emociju, ali nema pravo na svako ponašanje."  Kada ta rečenica izostane, roditelji ostaju u praznini između, znaju da trebaju razumjeti dijete, ali ne znaju kako istovremeno postaviti granicu.

Dijete treba granicu, čak i kad je ne želi

Važno je jasno reći - dijete neće biti sretno kad mu postavimo granicu. „Granica frustrira. Izaziva ljutnju. Donosi negodovanje. Ali upravo kroz te trenutke dijete uči kako podnijeti neugodu, kako regulirati emocije i kako funkcionirati u svijetu koji ima pravila", - objašnjava Martina. Bez toga, kaže Martina, dijete ostaje bez unutarnjih alata koji su mu potrebni za život.

Jedna od najvećih zamki modernog roditeljstva jest uvjerenje da je sretno dijete dokaz dobrog roditeljstva, otkriva savjetnica. U stvarnosti, zadatak roditelja nije ukloniti sve prepreke, riješiti svaki problem i spriječiti svaku suzu. Zadatak roditelja je osnažiti dijete da se nosi sa životom. A život uključuje čekanje, frustraciju, razočaranje i granice.

Strogoća ili popustljivost, postoji treći put?

Često mislimo da biramo između dva modela odgoja - strogog i popustljivog. No oba nose svoje posljedice, upozorava savjetnica. „Strogoća guši emocije, stvara strah i prekida odnos. Popustljivost ne daje sigurnost, stvara kaos i ostavlja dijete bez vodstva. Dijete tada ne zna gdje su granice, što se očekuje i kako regulirati svoje ponašanje." - objašnjava Martina.

Postoji treći put, put koji spaja toplinu i jasnoću, poručuje savjetnica. „To znači vidjeti emociju djeteta, ali ostati dosljedan u granici.", kaže Martina, navodeći konkretan primjer iz svakodnevice: „Vidim da si ljut jer želiš još crtani. Razumijem te. Danas više ne gledamo." Nema popuštanja, nema kazne. Ali granica ostaje.

Postavljanje granica nije samo roditeljska vještina, to je i osobni proces. Granice ne aktiviraju samo dječje emocije, nego i naše. “Aktiviraju nelagodu, krivnju, nesigurnost i često naše vlastite rane iz djetinjstva.", kaže Savjetnica. I upravo zato roditeljima taj korak često bude toliko težak.

„Popustljivost ne dolazi iz slabosti. Dolazi iz ljubavi, ali ljubavi vođene strahom", zaključuje Martina Sokač, dodajući jasnu poruku: „Postavljanje granica ne ugrožava odnos s djetetom. Ono ga gradi. Kroz granice dijete uči da je svijet sigurno mjesto, da postoji red i da postoji netko tko ga vodi. Ali vodi s ljubavlju."

Kako razumjeti dijete, ostati uz njega u emocionalnim izazovima i istovremeno postaviti jasne i sigurne granice, Martina Sokač otkriva u svakodnevnom, pitkom i praktičnom vodiču „Kroz suze i smijeh – vodič za dječje emocije", dostupnom na kioscima iNovina diljem Hrvatske.