Snimiti tisuće životinja kako bi se osiguralo očuvanje vrsta: to je projekt Fotoarka! U travanjskom izdanju National Geographica čitajte o ovom hvalevrijednom projektu koji fotografijom nastoji osigurati očuvanje životinja na rubu opstanka! Čitajte i o Indonežanima koji žive uz svoje mrtve, novom konceptu gradskih parkova, Armeniji i Turskoj iz vizure Paula Salopeka, pješaka oko svijeta, te novim spoznajama o smrti...
Smrt je “proces, a ne trenutak”, napisao je specijalist intenzivne medicine Sam Parnia u svojoj knjizi Erasing Death. To je udar koji pretrpi cijelo tijelo i tijekom kojeg srce prestane kucati, ali organi ne umiru odmah. U stvari, piše on, još podosta vremena mogu ostati neoštećeni, što znači da je “tijekom duljeg razdoblja nakon smrti osobu moguće vratiti”.
Kako se smrt, kao sama suština vječnosti, može poništiti? Kakva je priroda svijesti za vrijeme prolaska kroz sivu zonu? Sve se veći broj znanstvenika hvata ukoštac s takvim zbunjujućim pitanjima.
U Seattleu biolog Mark Roth obavlja pokuse u sklopu kojih dovodi životinje u kemijski induciranu obamrlost, miješajući otopine kojima smanjuje broj otkucaja srca i metabolizam gotovo na razinu hibernacije. Cilj mu je pacijente koji su doživjeli srčani udar učiniti “malčice besmrtnima”, sve dok ne prebrode krizu koja ih je dovela na rub smrti.
U Baltimoreu i Pittsburghu liječnički timovi zaduženi za traume pod vodstvom kirurga Sama Tishermana provode kliničke pokuse u kojima žrtvama vatrenog i hladnog oružja smanjuju tjelesnu temperaturu kako bi usporili krvarenje dovoljno dugo da im kirurzi mogu zašiti rane. Pritom se služe superhlađenjem da bi postigli ono što Roth postiže kemikalijama – privremeno ubili pacijente kako bi im spasili život.
U Arizoni stručnjaci za krioniku održavaju u zamrznutom stanju više od 130 klijenata. To je, pak, druga vrsta limba. Nadaju se da će u dalekoj budućnosti, možda tek za nekoliko stoljeća, biti moguće otopiti i oživjeti te ljude kad tehnologija bude dovoljno razvijena da ih izliječi od bolesti koja ih je ubila.
U Indiji neuroznanstvenik Richard Davidson proučava budističke redovnike u stanju zvanom thukdam, u kojem više nema bioloških znakova života, ali tijelo tjedan dana ili dulje ipak djeluje svježe i netaknuto. Davidsonov je cilj pokušati utvrditi postoji li kod tih redovnika ikakva moždana aktivnost. Nada se doznati što se u umu događa – ako se događa – nakon prestanka cirkulacije.
A u New Yorku Parnia propovijeda o dugotrajnoj reanimaciji. On tvrdi da kardiopulmonarna reanimacija djeluje bolje nego što ljudi misle te da je u odgovarajućim uvjetima – kad se snizi tjelesna temperatura, kad se regulira dubina i tempo kompresije grudnog koša i kad se kisik dovodi polagano, kako bi se izbjeglo oštećivanje tkiva – neke pacijente moguće vratiti iz mrtvih i nakon nekoliko sati, često bez dugoročnih posljedica.
Obitelj Martin vjeruje da je svjedočila čudu nakon što je njihov najmlađi sin Gardell prošle zime umro nakon pada u ledeni potok. Kad su spasioci stigli do Gardella – kojeg je u međuvremenu iz vode izvukao susjed – dječakovo srce nije bilo kucalo već najmanje 35 minuta. Sanitetsko osoblje počelo mu je pritiskati grudni koš, ali srce nije reagiralo. Nastavili su s reanimacijom dok su jurili prema 16 kilometara udaljenoj bolnici Evangelical Community, najbližoj u tom području. Nije mu se osjećao puls, a tjelesna mu je temperatura bila 25 Celzijevih stupnjeva, više od 11 stupnjeva ispod normale. Pripremili su Gardella za let helikopterom do Medicinskog centra “Geisinger” u 29 kilometara udaljenom Danvilleu. Pulsa i dalje nije bilo.
“Nije pokazivao znakove života”, prisjeća se Richard Lambert, ravnatelj službe za sedaciju djece i član tima za intenzivnu njegu koji je dočekao helikopter. “Djelovao je kao dijete koje... Pa, bio je sav potamnio. Usne su mu bile plave...” Vidljivo se uznemirio dok se prisjećao toga užasnog trenutka. Znao je da se djeca koja su se utopila u ledenoj vodi ponekad oporave, ali nikad nije čuo da bi netko bio mrtav toliko dugo kao Gardell. Još gore, dječak je imao šokantno nisku razinu pH u krvi, što je znak neumitnog otkazivanja organa.
Stažist u hitnoj službi smatrao je kako je možda vrijeme da prestanu s reanimacijom dječaka. No Lambert i njegov kolega Frank Maffei, ravnatelj odjela za intenzivnu pedijatrijsku skrb u Dječjoj bolnici “Janet Weis” pri medicinskom centru, željeli su nastaviti. “To je bila jedna od rijetkih situacija s mogućim dobrim ishodom”, kaže on. Svi su elementi bili onoliko povoljni koliko mogu biti u situaciji na rubu smrti. Voda je bila hladna, dijete je bilo maleno, a s reanimacijom se bilo započelo brzo nakon utapanja i otada se nije prekidalo. Pokušajmo još malo, rekli su timu.
I tako su nastavili. Još 10 minuta, još 20, pa još 25 minuta. U tom je trenutku prošlo već više od sat i pol kako Gardell nije imao puls niti je disao. Bio je “mlitavo, hladno tijelo koje ne pokazuje znake života”, opisuje Lambert. No članovi tima i dalje su upuhivali kisik, pritiskali i pratili monitore. Oni zaduženi za kompresiju grudnog koša izmjenjivali su se svake dvije minute; naime, iscrpljujuće je obavljati to kako treba, čak i na malenome grudnom košu. Drugi su mu za to vrijeme uvodili katetere u bedrenu žilu, vratnu žilu, želudac i mokraćni mjehur, ubrizgavajući toplu tekućinu kako bi mu postupno povećali tjelesnu temperaturu. Činilo se, međutim, da ništa ne postižu.
Umjesto da sasvim odustanu od reanimacije, Lambert i Maffei odlučili su odvesti Gardella na kirurgiju radi ugradnje kardiopulmonarne premosnice – najagresivnijeg oblika aktivnog zagrijavanja, posljednjeg i očajničkog napora da natjeraju srce da proradi. Temeljito opravši ruke za operaciju, još su jednom provjerili puls.
Nevjerojatno, ali osjetili su ga! Isprava slab, ali stabilan, bez abnormalnosti u ritmu do kojih ponekad dolazi nakon srčanog zastoja. Svega tri i pol dana poslije, Gardell je izašao iz bolnice sa svojom obitelji koja se usrdno molila, malo nesiguran na nogama, ali inače sasvim dobro.
Sam Parnia misli da smrt nije nepovratna. Stanice u našem tijelu obično ne umru kad i mi, kaže on; neke stanice i organi mogu se održati još satima, možda čak i danima. Vrijeme proglašavanja smrti ponekad je stvar osobnog stava, kaže. U vrijeme kad je on stažirao, napominje, s reanimacijom bi se prestajalo nakon samo pet ili deset minuta, zbog pretpostavke da bi svaka dulja reanimacija izazvala nepopravljivo oštećenje mozga.
Znanost o reanimaciji Parnia uspoređuje s aeronautikom. Nikad se nije činilo mogućim da bi ljudi mogli letjeti; pa ipak, braća Wright su 1903. godine poletjela. Nevjerojatno je, kaže, da je trebalo samo 66 godina od tog prvog leta dugog 12 sekundi do spuštanja na Mjesec. On misli da se takav napredak može postići i na području reanimacije jer, kad je riječ o vraćanju iz smrti, mi još uvijek živimo u doba braće Wright. I prilično se oslanjamo na čuda.
Napisala Robin Marantz Henig
Snimila Lynn Johnson
Više o novim znanstvenim spoznajama o smrti pročitajte u National Geographicu koji je na kioscima od 10. travnja 2016. godine!
