U hrvatskoj fotografiji Andrija Orlić javlja se početkom pedesetih godina, u vremenu prepunom društvenih, tehnoloških i estetskih mijena. Orlićeva fotografija suštinski se temelji na dvama tematskim krugovima, dominantom pejzažu, te portretu.
On je bodul, rođen na otoku Krku u Puntu i odrastao je gledajući na otočić Košljun. U otocima ima uzvišene osamljenosti, punoće izdvojenosti, otmjene udaljenosti. Taj urođeni odgoj isole slijedi Orlić i kada snima Prvić, Galun, Grgur, Zlarin, Goli ili neke druge otoke, kojima sam nadijeva ime, kao primjerice Usamljeni otok. Uvijek ostaje na distanci, ne stupa na njih, motri ih, tiho snima s Velebita ili nekih drugih daljina. U prvi plan postavlja zapreke, kamene gromade, prikriva staze koje vode prema njima, zatamnjuje more koje ih okružuje. Snima ih bez ljudi, bez brodova, bez galebova. Ne vidimo raznolikost raslinja ni strukturu stijena. Zatomljuje Orlić i svoju autorsku poziciju, tek ćutimo njegove zaštitničke nakane.
Uz otok, i kamen je Orlićevo opčinjenje. On je duboko usađen u njegov svjetonazor: pamti i njegovu škrtost, raskošnost i zaštitu: ograde neobrađenih dijelova – gromače, suhozide, klesarske uratke, hridi i stijene koje su ga vodile k moru, ali i branile od nasrtaja nemilosrdnih nevera. Temu života ljudi s primorja Orlić obrađuje i u temi portreta. Kroz lica čiju regionalnu pripadnost prepoznajemo i po odjeći koju autor tek u detaljima pripušta u kadar, slutimo o životu ribara, nadničara, pomoraca, udovica... To su lica briga, označena borama kao plemeniti metali puncama, s utisnutim žigovima istinskih tegoba i ljudskih čistoća. Sve je u njima: škrta zemlja razdijeljena gromačama, bure koje prijete i kopnu i moru, iznevjereni snovi oceanskih putovanja, pisma koja ne stižu ni u bocama.
Uz svo bogatstvo sjećanja, Orlićeva znatiželja je neumoljivi pokretač, i ustrajno vodi prema novim ili možda samo prikrivenim vrijednostima kamena. Poput pjesnika on kuca o vrata kamena, želi ući u njegovu unutrašnjost, prošetati kroz njegovu daleku prošlost, otkriti građu, oblike, skrivenu strukturu, saslušati huk tragova godina, čuti jeku sjećanja. Kamen ga pušta, no, tek da priđe bliže, da primakne kameru na njegove neravnine i samo zaviri u tajne nutrine. Iznenada, objektiv Orlićeva fotoaparata postaje subjektivan, promijenila se optika i kadar njegovih fotografija. Pogled je usmjeren na detalj kamenih blokova, škrapa i satrti pijesak, čiji su omjeri u relaciji s autorovim doživljajem, a ne s realnim svijetom. Kadar je otvoren za nova viđenja, prepoznatljivi znakovi prirode postaju znakovi snoviđenja, neograničeni u varijaciji pojavnosti značenja. Prema želji Andrije Orlića, njegov sin dr. sc. Dubravko Orlić daruje (2002.) Muzeju za umjetnost i obrt preko 250 fotografskih ostvarenja ovog značajnog fotografa, a pedesetak radova tematski vezanih za primorski krajolik nastalih od 1950. -1995. za izložbu u Dubrovniku odabarala je autorica izložbe mr. sc. Dubravka Osrečki Jakelić, muzejska savjetnica, voditeljica Zbirke novije fotografije Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Svečano otvorenje zakazano je za 13. travanj u 20 sati.
Izložba će se moći pogledati svakim danom od 14. travnja do 9. svibnja u Kneževu dvoru od 9 do 18 sati.
