Perzijska mačka oduvijek je favorizirana i visoko cijenjena. Njezino pravo porijeklo i danas je nepoznanica. Znanstvenici tvrde da su se dugodlake mačke pojavile prije više stoljeća u području srednje Azije. 'Original' perzijske mačke, smatra se da potječe od Angora mačaka iz Turske koje su mornari i trgovci dovodili sa svojih putovanja u Tursku i Iran (Perziju).
Njezinoj naravi i ljepoti nisu mogli odoljeti Britanci koji su je krajem 19. stoljeća proglasili domaćom mačkom. Upravo su Britanci 'krivci' za nastanak nekoliko vrsta perzijskih mačaka križajući elegantne Angora mačke s ostalim vrstama.
Iako mnogi svaku dugodlaku mačku nazivaju perzijskom, samo je jedna originalna - tradicionalna pasmina. Oduvijek se smatrala kraljevskom pasminom i dijelom aristokracije kao dio obveznog accessoriesa.
Smatra se najmirnijom pasminom. Tolerantna je prema drugim životinjama u okolini i čvrsto se veže uz vlasnika. Umiljata i nježna, zaigrana je samo u doba djetinjstva, pa je idealna za one koje žele tihog i nezahtjevnog kućnog ljubimca. Iako vole mir i podnose samoću, bez problema dijele kućanstvo s drugim mačkama, psima i djecom. Staložene, često nezainteresirane za svijet oko sebe, svakodnevno pokazuju svoju dobroćudnu narav pa su idealne za druženje s djecom. Vrlo su tihe i jako rijetko mijaču.
Kod perzijske mačke najvažnije je održavanje dlake. Dlaka zahtijeva svakodnevnu njegu kako bi ostala čista i uredna te kako mačka ne bi imala probleme zbog gutanja dlake pri čišćenju. Nedovoljna briga o dlaci perzijske mačke može rezultirati nužnim rezanjem zapetljane dlake kao i promjenama na koži.
Perzijska pasmina često pati od nasljedne bolesti bubrega koja može izazvati zatajenje bubrega. Ipak, njezina jednostavnost, blagost karaktera i šarmantnost, jednostavno su neodoljivi.
