Tijekom većeg dijela ljudske povijesti, šanse da doživite odraslu dob bile su, u najboljem slučaju, uglavnom manje nego danas.
Za najbolje razumijevanje prošlosti nema ničeg boljeg od približavanja nekim stvarnim povijesnim relikvijama, a tim znanstvenika iz Njemačke nedavno je imao rijetku priliku učiniti upravo to.
Dijete je bilo staro oko godine dana
Tim je kombinirao vrhunsku tehnologiju i tehnike povijesnog arhiviranja kako bi proveo virtualnu obdukciju nad malenim mumificiranim djetetom iz 17. stoljeća.
Mjerenja zuba i kostiju otkrila su da, kao otprilike svaki četvrti njegov suvremenik, dijete nikada nije prešlo dob od otprilike jedne godine, piše u istraživanju objavljenom u časopisu Frontiers in Medicine.
Dijete je imalo prekomjernu tjelesnu težinu za svoje godine i pokazivao je vrste deformiteta rebara koji se obično vide u stanjima poput rahitisa ili skorbuta - bolesti koje su posljedica nedostatka hranjivih tvari koje su sada, za one s obogaćenim mlijekom i agrumima tijekom cijele godine, gotovo nečuvene.
Rahitis se najčešće smatra bolešću koja zahvaća kosti, čineći ih mekima i savitljivima - jedan od najstereotipnijih znakova bio je izgled pognutih nogu.
Mali aristokrat kojeg su istraživači proučavali nije imao ovaj simptom, možda zato što je jednostavno bio premlad da bi dovoljno puzao ili hodao da bi ga razvio, ali imao je nešto više zabrinjavajuće.
Bio je pretila beba nerazvijenih kostiju
To je zato što rahitis može značajno povećati djetetovu osjetljivost na teške respiratorne infekcije, poput upale pluća.
Jedna bolnička studija iz 2010. pokazala je da djeca s rahitisom imaju veću vjerojatnost da će imati akutnu respiratornu infekciju nego djeca bez te bolesti. Dječakova virtualna obdukcija sugerira da on nije bio iznimka: čini se da je umro s upalom pluća.
Sve ovo baca ideju o aristokratskom životu u luksuzu i izobilju u novo svjetlo, prema istraživačima. "Kombinacija pretilosti i ozbiljnog nedostatka vitamina može se objasniti samo općenito 'dobrim' stanjem uhranjenosti uz gotovo potpuni nedostatak izlaganja sunčevoj svjetlosti", rekao je Andreas Nerlich, profesor patologije na akademskoj klinici München-Bogenhausen i glavni autor novog rada, u izjavi.
"Moramo ponovno razmotriti životne uvjete visoke aristokratske djece prethodnih populacija", dodao je.
Do ovih otkrića došlo je zahvaljujući CT skeniranju - nešto što ne bi bilo moguće da nije vrlo neobičnog spleta okolnosti koje su dovele do prirodne mumifikacije sićušnog tijela. Dok je zagonetka zašto je umro bila riješena, vrlo malo se znalo o tome tko je dječak bio dok je bio živ.
Sumnja se da je bio sin njemačkog grofa
I ovdje je bilo misterija koje je trebalo riješiti. Dječak je pokopan u običnom drvenom lijesu na kojem nije bilo zapisano njegovo ime - zapravo, čini se da nije ni bio dovoljno velik za njegovo tijelo.
On je bio jedini pokopan na ovaj način: svi ostali grobovi bili su složeni metalni predmeti, s imenima pokojnika zapisanim za buduće generacije da ih pamte.
Dakle, možda malo tijelo nije pripadalo nekome dovoljno važnom da ga se sjeća. S druge strane, on je bio jedino dijete koje je uopće pokopano u kripti – kripti koju je, treba napomenuti, koristila isključivo plemićka obitelj von Starhemberg, kuća carskih grofova i prinčeva čije je podrijetlo sezalo u 12. stoljeće.
Analiza njegove odjeće pokazala je da je unutar svoje skromne kutije bio odjeven u dugi kaput s kapuljačom od skupe svile - tako da je očito primijenjena neka razina "posebne njege", rekao je Nerlich.
Kako su se ovi tragovi isprva činili proturječnima, u kombinaciji s radiokarbonskom analizom koja je datirala ostatke između 1550. i 1635. godine nove ere, otkrili su jednog vjerojatnog kandidata za dječakov identitet: Reicharda Wilhelma, unuka njegovog imenjaka grofa Reicharda von Starhemberga.
"Nemamo podataka o sudbini druge djece u obitelji", rekao je Nerlich. "Prema našim podacima, dijete je najvjerojatnije bilo grofov prvorođeni sin nakon podizanja obiteljske kripte", dodao je.
Moglo bi se činiti kao mala nagrada za toliko znanstvenog traganja – učenje imena i priče iza davno umrlog malog djeteta, ali to je rezultat za koji tim vjeruje da bi mogao doista utjecati na naš odnos prema našim precima i njihovim životima.
"Ovo je samo jedan slučaj", rekao je Nerlich te dodao kako znamo da su rane stope smrtnosti dojenčadi općenito bile vrlo visoke u to vrijeme. "Naša zapažanja mogu imati značajan utjecaj na opću rekonstrukciju života dojenčadi čak i u višim društvenim klasama", zaključio je.
