Priupitali smo ga o karcinomu štitnjače, u kojoj dobi i kod kojeg spola se najčešće javlja, kolika je njegova učestalost, kada treba posumnjati na karcinom štitnjače, treba li se u slučaju kirurškog zahvata ukloniti cijela štitnjača ili samo dio štitnjače, kako izgleda život pacijenata nakon kirurškog odstranjenja štitnjače, koji bolesnici teško podnose hipotireozu te kako im se može pomoći.
Što je karcinom štitnjače?
Karcinom štitnjače je maligni tumor štitnjače. Karcinomi štitnjače nisu česta bolesti, većina njih sporo raste i imaju na sreću nisku smrtnost.
Koje vrste karcinoma štitnjače postoje?
Karcinome štitnjače dijelimo na diferencirane (papilarni i folikularni tip) i nediferencirane. Papilarni tip karcinoma štitnjače je najbenigniji i najučestaliji tip karcinoma štitnjače, čini čak 70 - 85% svih karcinoma. Folikularni tip karcinoma štitnjače čini oko 10 – 15% karcinoma. Postoji još medularni tip karcinoma te najopasniji i najzloćudniji karcinom štitnjače - anaplastični karcinom.
U kojoj dobi i kod kojeg spola se karcinom štitnjače najčešće javlja?
Karcinom štitnjače puno je češći kod žena. Čak 2 do 3 puta češće obolijevaju žene od raka štitnjače u odnosu na muškarce. Što se tiče dobne skupine zapravo nijedna dobna skupina nije izuzeta od karcinoma štitnjače. Iako, češće se javlja u srednjoj i starijoj životnoj dobi.
Da li se karcinom štitnjače često javlja, kolika je učestalost karcinoma?
U posljednjih 10 do 15 godina uočen je porast broja karcinoma štitnjače, ali ipak ne može se reći da je karcinom štitnjače česta bolest. Prema podacima iz Hrvatske u zadnjih šest do sedam godina javlja se otprilike 7 slučajeva na 100.000 stanovnika.
Postoji li genetska ili neka druga predispozicija za karcinom štitnjače?
Kada je riječ o medularnom tipu karcinoma treba znati da on može biti nasljedan. Dakle, prenosi se sa roditelja na potomstvo. Diferencirani karcinomi se mogu javiti kod osoba sa strumom. Također, osobe kojima je vrat bio izložene vanjskom zračenju češće obolijevaju od diferenciranog karcinoma štitnjače. Treba naglasiti da je štitnjača u dijece osjetljivija na zračenje od štitnjače odraslih.
Kada posumnjati da je riječ o karcinomu štitnjače?
Karcinom štitnjače obično ne uzrokuje neke posebne tegobe. Pacijenti najčešće primijete čvor na vratu, a ponekad i povećan limfni čvor, kod velikih čvorova mogu se javiti teškoće u govoru i promuklost. Samo-pregled je nespretan i teško ga je za obaviti, ali čim pacijenti otkriju čvor na vratu trebali bi se javiti liječniku i potražiti pomoć. Naravno, ovi simptomi nisu sigurni znakovi karcinoma štitnjače.
Kako se može dijagnosticirati karcinom štitnjače?
Prvo odlazite kod liječnika specijalista, nuklearne medicine ili endokrinologa te nakon kliničkog pregleda gdje je osobito važna palpacija vrata slijedi pregled ultrazvukom te citološka punkcija pod kontrolom ultrazvuka koji su ključni dijagnostički postupci. Citološka punkcija je osnovni pokazatelj je li nešto benigno ili je maligno. Treba napomenuti da se u nekim slučajevima čak ni citološkom punkcijom ne može sa sigurnošću utvrditi je li nešto benigno ili maligno.
Kada je rak dijagnosticiran i liječnici se odluče na kirurški zahvat, kada se uklanja cijela štitnjača, a kada samo dio štitnjače?
O ovoj temi postoje različiti stavovi. U Hrvatskoj je stav da bez obzira na veličinu tumora i bez obzira da li je došlo do proširenja te neovisno o tipu karcinoma ukloni cijela štitnjača. Međutim, Amerikanci su tu poštedniji od nas i kod vrlo nisko rizičnih karcinoma npr. karcinomi koji su vrlo mali, pola centimetra i koji su smješteni u samo jednom režnju bez proširenja unutar tog režnja ili unutar štitnjače pogotovo kad nema proširenja u okolinu, rade samo odstranjenje režnja u kojemu je karcinom. Treba istaknuti da to ima svojih prednosti, ali i svojih nedostataka. Bolesnici kojima se ukloni cijela štitnjača moraju biti na supstitucijskoj ili supresivnoj terapiji. Iako, će i kod bolesnika kojima se ukloni samo dio štitnjače uglavnom će nedostajati hormona i morati će to nadoknaditi s uzimanjem egzogenog hormona u tabletama. Ukoliko se operativno ukloni cijela štitnjače lakše je pratiti eventualni recidiv tumora ili metabolički aktivne metastaze. Ipak, moje je mišljenje da u nekim slučajevima ima smisla odstraniti samo dio štitnjače jer se na taj način smanjuju i neke komplikacije koje mogu nastati prilikom operativnog zahvata.
Kako izgleda život nakon odstranjenja karcinoma štitnjače? Mogu li bolesnici nastaviti normalno živjeti?
To je vrlo individualno i ovisi od osobe do osobe. Generalno gledajući bolesnici s diferenciranim karcinomom (papilarni, folikularni tip) imaju jako dobru prognozu i smrtnost od tih karcinoma je vrlo mala, čak manja od 5%. Nakon kirurškog liječenja i liječenja radioaktivnim jodom pacijente se stavlja na supstitucijsku odnosno supresivnu terapiju. Razlika između supstitucijske i supresivne terapije je ta što se u supstitucijskoj terapiji nadoknađuje manjak hormona u normalnim granicama, a u supresijskoj terapiji dajemo malo više hormona nego što je to normalno potrebno. Supresijsku terapiju dajemo bolesnicima nakon odstranjenja karcinoma bolesnicima koji su imali veće tumore i metastaze. Kada se uspostavi normalna supstitucija, pacijenti mogu nastaviti normalno živjeti i provoditi normalne životne aktivnosti. Spomenuo bih da kada je riječ o anaplastičnom karcinomu, bez obzira na vrstu liječenja ti bolesnici nemaju velike šanse za preživljavanje. Čak 80% bolesnika umire u periodu unutar godine dana od dijagnoze.
Koji se kontrolni pregledi provode nakon operativnog zahvata?
Bolesnici moraju odlaziti na redovite godišnje kontrole posebno prvih 5 do 10 godina nakon operacije. Bolesnici rade pretrage kojima se provjerava povratak ili širenje zloćudne bolesti. Kontrola se radi svake godine, a 4 do 6 tjedna prije kontrole pacijenti trebaju prestati s uzimanjem supstitucijske terapije hormonom štitnjače. To tijelu omogućuje da stvori dovoljnu količinu TSH što je preduvjet za izvođenje kontrolnih dijagnostičkih postupaka. To bolesnike dovodi u stanje hipotireoze, dakle u tom periodu i fizičke i mentalne sposobnosti bolesnika značajno padaju. Naravno, hipotireozu bolesnici različito podnose. Stanje hipotireoze je vrlo individualno i simptomi su najizraženiji kod bolesnika koji boluju od još neke bolesti osobito kronične bolesti. Kod mlađih pacijenata podnošenje problema hipotireoze nije veći problem, međutim kod starijih osoba, koje još boluju od nekih drugih poremećaja, stanje hipotireoze je jako mučno i teško se podnosi.
Poznato je da se problemi hipotireoze mogu ublažiti rekombinatnim humanim TSH-om?
Tako je. Rekombinatni humani TSH koriste bolesnici koji žele izbjeći stanje hipotireoze. Iako ga mogu koristiti svi pacijenti, rekombinantni humani TSH najčešće koriste bolesnici koji zbog još neke pridružene bolesti ili nekog drugog razloga teško podnose stanje hipotireoze te oni s funkcionalnim metastazama.
Je li rekombinantni humani TSH dostupan hrvatskim bolesnicima?
Rekombinantni humani TSH (Thyrogen) dostupan je svim bolesnicima u Hrvatskoj međutim trenutačno nije na listi HZZO-a tako da do današnjeg dana rekombinantni humani TSH još uvijek bolesnici financiraju sami. Treba napomenuti da i kada Thyrogen bude na listi lijekova neće biti potrebno davati ovaj lijek svim pacijentima već onima koji stanje hipotireoze teško podnose te pacijentima s funkcionalnim metastazama i kroničnim bolestima. Rekombinantni humani TSH će toj grupi bolesnika znatno poboljšati kvalitetu života.
Rekombinatni humani TSH treba ciljano primjenjivati
Liječenje rekombinantnim humanim TSH-om trebalo bi omogućiti:
● kod ablacije ostatnog tkiva štitnjače u nekih niskorizičnih bolesnika ● kod liječenja metastatske bolesti radiojodom kada se ne može postići endogeni porast TSH u serumu ● starijim osobama koje imaju teže kronične bolesti i teško podnose hipotireozu, npr. bolesnici koji imaju koronarnu bolest srca, bubrežnu bolest ili su psihijatrijski bolesnici
Inače rekombinantni humani TSH je uvršten i u Dijagnostičke i terapijske smjernice za diferencirani karcinom štitnjače Hrvatskog društva za štitnjaču.
