Istraživanje Instituta GFK pokazalo je da svaki deseti Hrvat uopće ne jede svježu ribu i plodove mora, a svaki dvadeseti ne jede čak ni smrznutu.
Riba, iznimno zdrava namirnica, prepuna je bjelančevina, a liječnici je preporučuju u prehrani jer održava zdravlje krvožilnog sustava te je blagotvorna za kosti, ali i u dijetalnoj prehrani. No većina je Hrvata zanemaruje, osobito na kontinentu, gdje se riba tradicionalno jede tek petkom.
Za razliku od njih, stanovnici priobalja, Istrani i Dalmatinci, ribu konzumiraju mnogo češće, gotovo svakodnevno, pa je broj oboljelih od srčanih i malignih bolesti te pretilih, pokazuju statistike, znatno manji. Razlog je tomu djelomično i činjenica da im je svježa riba dostupnija i jeftinija – ali samo tijekom zime – nego stanovnicima kontinentalnog dijela države.
Hrvati godišnje pojedu svega 8,5 kilograma ribe, što je neznatno u usporedbi sa Španjolcima, Portugalcima ili Talijanima, s kojima dijelimo isto more i koji pojedu tri puta više ribe, čak 24,5 kilograma. Manje ribe od nas jedu, primjerice, samo Irci, Nijemci i Mađari.
Jedi što vrijedi
'Jedi što vrijedi', marketinška akcija Hrvatske gospodarske komore i Ministarstva poljoprivrede i ribarstva te Obrtničke komore, trebala bi osvijestiti Hrvate o potrebi jedenja ribe i njezinu blagotvornom učinku na organizam, a sve to iz mreža naših ribara.
Projektom se želi stvoriti jasnija prepoznatljivost proizvoda ribarstva, prije svega kod domaćih potrošača, ali i na domaćem tržištu, što nužno uključuje i turističku ponudu.
'Naša je riba još uvijek sačuvana od onečišćenja i znatno kvalitetnija od ribe naših susjeda', objašnjava Zlatko Milovan iz Koordinacije ribarskih zadruga.
Mnogi kupci, osobito na kontinentu, smatraju da je riba preskupa, dok ribari odgovornost za takve cijene nalaze u niskom standardu i platežnoj moći građana.
Kada zbroje cijenu nafte, vrijeme i trud, jedva da pokriju troškove, a o nekoj velikoj zaradi, kažu, uopće ne razmišljaju. Prehranjuju ih, dodaju, Talijani, koji dolaze i otkupljuju sav ulov, a često i spuštaju cijene. Ne prodaju li njima, pa makar i prejeftino, ulov im propada jer naše tržište ne treba toliko ribe.
Ne postoji kultura jedenja ribe
No ono što je kod nas najveći problem jest činjenica da ne postoji kultura jedenja ribe. Ne pojede li dijete ribu kod kuće, teško će je kušati bilo gdje drugdje. U vrtićima, čak i ako se dogodi da je ponude djeci, onda je to smrznuta, filetirana i u ulju pržena riba, najčešće oslić. Razlog su, objašnjavaju, problemi s čišćenjem ribe. No što s osnovnom školom, kada djeca mogu samostalno jesti ribu? Ni ondje se na menijima ne nalazi ništa osim oslića – dakako, smrznutog.
Uz takvu kulturu teško se može očekivati da će mlade generacije odrastati na ovoj zdravoj namirnici ili je naučiti jesti i birati na jelovniku kad su u prilici.
Vezani članci:
arti-201110120783006 arti-201108180024006 arti-201108010605006
