Punjenjem korijenskog kanala nastoji se sačuvati zub koji je ozbiljnije zahvatila infekcija ili upala. Tako se čuva struktura usne šupljine, a stomatolozi ističu i da su tehnike punjenja korijenskog kanala u posljednjih deset godina napredovale.
Ako je infekcija izgrizla tvrdi sloj dentina i već zahvatila pulpu, zub se prvo izolira. Zatim ga zubar otvara bušeći rupu te izbacuje inficiranu pulpu iz kanala. U jednom zubu može biti od jednog do četiri kanala. Kanali se pune, a kruna se stavlja kako bi zapečatila zub.
Sve zvuči tako higijenski čisto, no zagovornici holističkog pristupa liječenju ne razmišljaju samo o zubu, nego o tijelu kao cjelini. Sa službenim stavom stomatološke struke slažu se po pitanju potrebe saniranja pulpitisa (upale zubnog živca). Naime, kad karijes toliko uznapreduje da dovede do pulpitisa, neophodno je ukloniti inficirano tkivo iz kanala zubnog korijena. Međutim, holističari ističu da novonastalu rupu treba popuniti biokompatibilnim materijalom, a ne potencijalno toksičnima jer bi u suprotnom ovakav zub, zapravo, mogao postati izvor toksina, odnosno biokemijske, pa čak i energetske neravnoteže u tijelu.
O ovom pitanju se vode rasprave od istraživanja dr. Westona Pricea iz 1930-ih. On je inficirane ljudske zube usađivao ispod kože pokusnim zečevima. Ustanovio je da su ovi zubi kod zečeva uzrokovali istu bolest od koje je patio i vlasnik bolesnog zuba. No usađivanje zdravih zubi nije dovelo do bolesti.
Kasnija istraživanja drugih znanstvenika nisu doveli do istih rezultata tako da teorija nije opće prihvaćena.
Kako ni među stomatolozima i liječnicima ne postoji suglasnost po ovom pitanju, pacijenti su prepušteni samima sebi. Razmislite stoga donose li vam takvi 'spašeni' zubi više štete ili koristi?
Dva moguća izvora problema
Neki smatraju da je problem s klasičnim korijenskim kanalima to što pacijenti mogu imati negativnu reakciju na materijale koji se koriste u dezinfekciji (cresatin, formocresol) ili na one kojima se pune kanali. Stomatolozi koji se zalažu za holistički pristup koriste pastu za punjenje na bazi kalcija i cinkovog oksida.
Drugi ukazuju na kontaminaciju samog zuba mikroorganizmima koji nisu očišćeni tijekom procesa punjena kanala, pa sad izlučuju opasne toksine koji s vremenom mogu uzrokovati naoko nevezane bolesti na drugim dijelovima tijela. Zapravo, drugi prigovor se odnosi na lošu tehniku čišćenja i punjenja koja ne omogućava potpuno čišćenje i pravo zatvaranje zuba. Naime, budući da su izgled i broj kanala kod svakog pacijenta drugačiji, to stvara poteškoće u liječenju.
Kako zub postaje izvor toksina?
Najčešći uzrok degeneracije zubne pulpe je zanemarivanje propadanja zuba do mjere da karijes zahvati pulpu – živo tkivo zuba. Na ovaj način bakterije imaju direktan prolaz u zub. A upala koja će nastati zbog bakterija dovest će do stvaranja raznih otrovnih spojeva. Ako se ne liječi na vrijeme, zub se neće moći spasiti, nego će se morati vaditi.
Kad karijes toliko uznapreduje da dovede do pulpitisa (upale zubnog živca), neophodno je ukloniti inficirano tkivo iz kanala zubnog korijena. Kako bi zub ostao u funkciji, potrebno je taj novonastali prazan prostor popuniti biokompatibilnim materijalom.
Vađenje mrtvih zubi
Stomatolozi se danas užasavaju vađenja zubi jer to smatraju porazom svoje struke. Na punjenje korijenskog kanala zato gledaju kao na tehniku kojom spašavaju i krajnje lošu situaciju. S druge strane, zubari koji imaju holistički pristup će mirne duše reći da će ako je infekcija zuba uznapredovala, a tkivo zubnog živca je gangrenozno izmijenjeno, zub trebati vaditi. I ne samo to, oni će vam savjetovati da se riješite zubi s očišćenim i napunjenim korijenskim kanalima. Za njih su oni uvijek prisutno žarište koje zna biti izvor bolesti drugdje u tijelu. To što se ne razbole svi, nego samo neki koji imaju korijenske kanale pripisuju jačem imunitetu nekih pojedinaca, odnosno slabijem imunitetu drugih. Iako ne postoje veća istraživanja koja to podupiru, uvjereni su da će vađenje zubi s korijenskim kanalom dovesti do sigurnog poboljšanja zdravstvenog stanja.
Njihovom uvjerenju u prilog idu nova američka i švedska istraživanja koja su uočila vezu između količine plaka na zubima – stvaraju ga bakterije zaostale od hrane koju jedemo – i umiranja od raka. Naime, ako je tako s bakterijama na zubima, što tek mogu prouzročiti one koje ispuštaju otrove direktno u krvotok, nagađaju neki stručnjaci.
