Donosimo vam emotivnu priču o posvojenim djevojčicama!

Ema Iva je djevojčica koja još ne može shvatiti sve odrasle pojmove. Ipak, razumije da živi s posvojiteljima - koje zove mamom i tatom. A kako se drukčije obraćati požrtvovnom dvojcu koji se za nju po noći budi, čita joj slikovnice i pruža siguran dom.

Mamina princeza je u Stupnik pokraj Zagreba stigla kada je imala nekoliko mjeseci. Prije nje Sandra i Bojan Vuk su već pružili dom jednoj djevojčicu - Eminoj starijoj sestri. Ona sad ima 18 godina i iz opravdanih razloga nije stala pred naše kamere.

"Tu je bilo pitanje. Jesam li ja izašla iz tvog trbuha? Ja sam rekla: 'Ne mama je bolesna i nije mogla roditi dijete.' A gdje si ti mene našla? I tu smo i suprug i ja za obje kćeri koristili pojam našli smo vas u kući ljubavi. Mi smo vas našli na mjestu gdje se širi ljubav jer smo dobila s vama veliku količinu ljubavi", priča posvojiteljica Sandra.

Sandra je uvijek bila iskrena i svjesna da njezina djeca moraju znati svoje podrijetlo. Onaj dio puta koji su djevojčice prošle same, prije nego su svi zajedno počeli  obiteljsko putovanje.

"Njezini svi podaci su njoj dostupni i na dohvat ruke. Nalaze se u ladici, u prostoriji gdje ona uči, nisu u posebnoj škrinjici, nisu u posebnoj kutiji. Sa svim dokumentima. Ona, ako ima potrebu, može pročitati i otvoriti", kaže Sandra.

Iz dječjeg doma u Nazorovoj je u proteklih deset godina posvojiteljima otišlo više od tristo djece. Ravnateljici svako malo na vrata pokucaju mladi ljudi, bivši štićenici, koji žele otkriti svoju prošlost.

A na toj istini inzistira i zakon prema kojem dijete do sedme godine, odnosno prije škole, mora znati svoj identitet.  

"Mislim da je najgora ideja da mu to obasnite jednom. Najgora stvar je posjesti dijete sa šest godina i reći 'sad ćemo mi tebi ispričati jednu priču'. Jer onda nastaje totalni šok za dijete. I onda sve ono u što je dijete vjerovalo do sada, o sebi i vama, nestaje", kaže Diana Topčić Rosenberg iz Udruge Adopta.

Istina o identitetu ipak mora biti prilagođena djetetovim godinama, odnosno ispričana na način da ono to može razumjeti.

"Najveći izraz ljubavi ja da to dijete zna. I kada osjeti potrebu o upoznavanju s činjenicama o biološkom porijeklu, trebaju biti uz njega. I u tome mu svesrdno pomoći. Ako  dijete negdje ima svoju biološku braću, svakako je najveći pokazatelj ljubavi taj da mu posvajtelj omogući da stupi u kontakt", kaže Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb.

Sandrina starija kći do sada nije poželjela upoznati svoju biološku obitelj.

"Ona cijeli svoj background zna. Zna da postoji krvna veza sa još tri ženske osobe sigurno. Čak sam je jedan dan pitala je li na 'fejsu' pokušala otkriti imaju li te osobe fejs. Rekla je da joj to nikada nije palo na pamet", kaže Sandra.

Još uvijek pamti trenutak kada je njezina starija kći poželjela obojiti kosu. I tu je Sandra pokazala svu svoju veličinu.

"U jednom trenu je rekla da želi biti crvenkosa. Onda sam ja rekla super, negdje u dokumentima sam našla da je tvoja biološka majka bila crvenokosa", prisjeća se Sandra.

Posvojitelji često bježe od istine jer se boje da bi ona mogla narušiti njihov odnos s djecom.

Nesigurnim posvojiteljima pomoći mogu stručnjaci, ali i slikovnice, pomoću kojih kod djece mogu potaknuti priču o njihovu identitetu.

Samo iskreni razgovori i poštivanje prava djeteta rezultirat će onime na što je Sandra danas s pravom ponosna.

"Oni se sebe ne gledaju kao posvojena djeca. Niti se mi kao obitelj gledamo kroz prizmu obitelji s posvojenom djecom. Nego smo obitelj s dvoje djece", kaže Sandra.

I da ne dođe do zabune -  svi posvojitelji u Hrvatskoj zaslužuju medalju. Izborili su bitku sa sustavom i djeci pružili priliku za normalan život. A da takav zaista i bude, ti mali ljudi zaslužuju istinu o tomu gdje su i pod kakvim okolnostima taj život i započeli.