"Liječnik me nazvao u subotu i rekao mi da imam rak pluća 4. stadija. Nismo znali je li se proširio na mozak i kosti. Nismo znali puno toga, ali smo znali da nas čeka teška bitka.
Prvih nekoliko mjeseci svodilo se na preživljavanje terapije. Izgubila sam kosu i osjećala se jadno. Nisam razmišljala o tome što će se dogoditi dugoročno, nego sam željela završiti turu liječenja i saznati kakva je situacija. Nakon prve ture saznala sam da su se tumori smanjili.
Nakon toga sam počela uzimati lijekove koji su imali jake nuspojave. Kao što možete vidjeti u videu, imala sam užasan osip na licu, što je uobičajena posljedica tog lijeka kad se uzima u velikim dozama. Nekoliko mjeseci smo eksperimentirali dok nismo našli količinu koju sam mogla tolerirati.
Veliki korak uslijedio je nakon toga. Iz novih nalaza saznala sam da će sve biti O.K. Bar neko vrijeme. Shvatila sam da neću umrijeti te godine, pa sam počela pomalo razmišljati o dugoročnijim planovima, a ne samo o tome što ću učiniti taj dan nakon terapije. Razmatrala sam kako što učinkovitije iskoristiti vrijeme koje mi je preostalo.
Sve se svodi na to da nađete ravnotežu između prihvaćanja činjenica i nade. Kad sam bila usred terapije, nisam se zamarala sitnicama, nego sam se usredotočila na to da preživim terapiju i cijenim obitelj te im kažem koliko ih volim. No kad mi je počelo biti bolje, opet sam se počela živcirati zbog sitnica, što samo dokazuje da sam se vratila u normalu.
Inače, nosila sam se sa svime tako što me muž počeo fotografirati. Tu sam odluku donijela iste večeri kad mi je postavljena dijagnoza. Željela sam sve kronološki zabilježiti, a poslije je i moj brat napisao pjesmu koju možete čuti u podlozi.
Iznenadile su me povratne informacija. Javili su mi se mnogi ljudi koji se i sami bore s rakom, no mislim da je podjednak broj i prijatelja i članova obitelji oboljelih, koji su mi rekli da sam im pomogla da razumiju s čime se nose njihovi bližnji.
Moram napomenuti da to što me mnogi nazivaju preživjelom, u ovoj fazi, zvuči prilično optimistično. Imam karcinom i prerano je reći da sam u remisiji, iako kemoterapija, radijacija i svi lijekovi koje uzimam drže 'stvari pod kontrolom'. Rak se ne širi, ali i dalje prolazim terapije. Evo sad je već godinu i pol da nema širenja. Testiram se svakih nekoliko mjeseci i živim dan za danom.
Moj suprug i ja smo bili svježe vjenčani kad sam se razboljela, pa je prva godina našeg braka prošla u znaku raka. Zato sad pokušavamo živjeti kao normalan bračni par. Obilazimo mjesta koja smo željeli vidjeti i zabavljamo se.
Živjela sam punim plućima i prije i ponosna sam na svoj život. Ali ništa ne odgađamo, pa ako nešto poželimo, to i učinimo. Provodimo vrijeme zajedno i s njegovom djecom, a nađem vrijeme i za svoje prijatelje.
Kad gledam unatrag, stvar koja vas najviše iscrpi kad imate smrtonosnu bolest je strah koji prati bolest, više nego ona sama. Ljudi vam kažu da ćete pobijediti bolest jer se ničega ne bojite. Naravno da se bojim, samo sam pronašla načine da se bojim manje. Jer kad umaknete strahu čišće razmišljate i donosite bolje odluke, te, ako imate sreće, možete pronaći svoj put do mira.
Postoji razlika između produljivanja života i izbjegavanja smrti. Ja činim sve da produljim život, ali ne i proces umiranja. Smireno prihvaćam činjenicu da će moj život jednom stati. No način na koji će on završiti me straši, pogotovo ako mi se bolest pogorša.
Zato sam angažirana po pitanju eutanazije u Kaliforniji, ali i diljem SAD-a. Sad mi je itetako bitna kvaliteta života, a to mora uključivati i proces umiranja. Kad bih znala da postoje opcije i da ne moram brinuti o posljednjim trenucima života, kvaliteta života bi mi se automatski poboljšala. Mogla bih živjeti sretnije i mirnije, ne brinući kako će se stvari okončati."
