Postoji niz teorija kako će se naša budućnost razvijati, primjerice geolozi su prilično sigurni da će se kontinenti spojiti, klimatolozi kako ćemo se uskoro kuhati, fizičari relativno precizno mogu odrediti kada će Sunce umrijeti, itd. Korisnik/ca WannaWanga na imguru je marljivo skupila sve te teorije i složila prilično pitku, i prilično depresivnu kronologiju naše budućnosti. Neke od točaka ostaju međusobno kontradiktorne (primjerice sudbina našeg Mjeseca, ili različite teorije o kraju svemira) zato što su modeli koji ih analiziraju često usredotočeni samo na jedan segment, a ovdje su stavljene u ukupnu sliku čitavog sustava.
Za 10.000 godina
Ako se Wilkesov bazen u istočnoj Antarktici počne topiti i izlijevati, toliko bi otprilike trebalo da se potpuno otopi i izlije u more čitav ledeni plašt istočne Antarktike. Zbog dugoročnih posljedica globalnog zatopljenja razina mora će se podići tri do četiri metra, a australski fizičar Brandon Carter iznio je kontroverznu i osporavanu tezu kako postoji 95 posto šanse da ljudi do tada već izumru, no jedno je sigurno - nestat će regionalne razlike među ljudima. To ne znači da će svi ljudi izgledati jednako, nego će nestati rase (odnosno genotipi) kakve danas poznajemo, a sve genetske varijacije, primjerice smeđa ili plava kosa, bit će ravnomjerno raspodijeljene diljem zemlje.
Za 13.000 godina
Do tada, zemlja će biti na pola precesijskog ciklusa, što znači da će nagib Zemljine osi (u odnosu na ekliptiku) biti suprotan današnjem. U konačnici to znači da će se obrnuti ljeto i zima. To je loša vijest za sjevernu polutku, koja i danas zbog većeg udjela kopna ima ekstremnije zime i ljeta. Sada će osim nagiba Zemlje visokim ljetnim temperaturama pogodovati i to što bliže Suncu i obrnuto.
Za 15.000 godina
Promijenjeni nagib osi trebao bi pomaknuti i monsunski pojas u Africi dovoljno visoko da Saharu ponovo pretvori u tropsku regiju, kao što je bila prije 5.000-10.000 godina.
Za 20.000 godina
Černobil će biti ponovo siguran za ljude.
Za 36.000 godina
Mali crveni patuljak Ross 248 proći će na udaljenosti od 3, 024 svjetlosne godine i nakratko će biti naša najbliži susjed. Nekih 8000 godina kasnije produžit će svojim putem pa će nam Alpha Centauri ponovo biti najbliža zvijezda.
Za 50.000 godina
Niagara će erodirati preostalih 32 km do jezera Eire, i prestati postojati, a zbog erozije bi mogla nestati i mnoga ledenjačka jezera na kanadskoj ploči. Zbog Mjeseca koji usporava Zemljinu rotaciju, dan će postati jednu sekundu dulji. Prema geolozima Bergeru i Loutru završit će interglacijalno razdoblje i Zemlja će ponovo ući u ledeno doba.
Za 100.000 godina
Hiperdiv VY Canis Major, 2000 puta veći od našeg Sunca, vjerojatno će eksplodirati u supernovi. Na Zemlji vjerojatno neće biti većih posljedica osim svjetlosnog spektakla, obzirom na to da je udaljena 5000 svjetlosnih godina. Zbog gibanja Sunčevog sustava i ostalih zvijezda, mnoga sazviježđa više neće biti prepoznatljiva. Ali posljedice ljudskog globalnog zagrijavnja još će se osjećati - otprilike 10 posto ugljikovog dioksida kojeg smo stvorili i dalje će biti u atmosferi. Zemlju će vjerojatno pogoditi supererupcije vulkana (među ostalim i zbog više leda koji će pritiskati kore). Izbacit će 484 kubnih kilometara magme.
Za 200.000 godina
Sva sazviježđa će prestati postojati, odnosno ne bismo ih prepoznali. Za 250.000 godina Loihi, danas mladi podmorski vulkan kod Havaja, narast će, izdignuti se iznad površine i stvoriti novo otočje. Za 295.000 godina, sonda Voyager 2 proći će 4,7 svjetlostnih godina od Sirijusa, najsjajnije zvijezde na noćnom nebu.
Za 300.000 godina
U jednom trenutku tijekom nekoliko stotina tisuća godina zvijezda WR 104 ekspldirat će u super novoj. Ako nemamo sreće, njeni polovi će biti okrenuti prema Sunčevom sustavu pa će snažan val gama-zraka pogoditi Zemlju i uništiti ozon.
Za 500.000 godina
Ovo je krajnja točka, odnosno najdulje koliko možemo odgađati globalno smrzavanje - ako sagorimo sva fosilna goriva. Istrošeni uranij iz današnjih nukelarnih reaktora će konačno prestati zračiti. Statistički, do tada će nas gotovo sigurno pogoditi asteroid promjera od najmanje jednog killometra.
Za milijun godina
Zemlju čeka supererupcija koja će izbaciti 3.200 kilometara kubnih magme, kakva je bila erupcija Tobe prije 75.00 godina. Najkasnije do tada će eksplodurat će Betelgeuse (mogao bi eksplodirati već za 100. 000 godina), a svjetlost će biti vidljiva i tijekom dana. Svo staklo koje smo napravili konačno će se raspasti. Od građevina bi do tada preživjele samo masivna kamena zdanja poput piramida. Vjerojatno će se sudariti dva Uranova satelita, Desdemona i Cresida.
Za dva milijuna godina
Procjenjuje se da bi se do tada mogli oporaviti koraljni grebeni od acidifikacije koju je izazvao čovjek. Toliko im je trebalo nakon posljednjeg velikoh kiseljenja oceana prije 65 milijuna godina. Američki Grand Canyon više neće biti kanjon nego prostrana dolina oko rijeke Kolorado.
Za 10 milijuna godina
Crveno more će poplaviti sve širi istočnoafrički rasjed i podijeliti afričku ploču na Nubijsku i Somalijsku ploču. Ako trenutno masovno izumiranje (koje se naziva holocensko ili antropocensko) poprimi razmjer prošlih pet masovnih izumiranja, za 10 milijuna godina bi se biološka raznolikost trebala oporaviti. Čak i bez masovnog izumuranja, za 10 milijuna godina većina današnjih vrsta bi nestala, a evoluirale bi nove.
Za 50 milijuna godina
Čak i ako koloniziramo Mars nema nam spasa - za najkasnije 50 milijuna godina njegov satelit Fobos trebao bi se sudariti s Marsom. Zbog kretanja tektonskih ploča, prostori današnjih Los Angelesa i San Francisca će se spojiti. Zbog sudara sjeverne Afrike i Euroazije nestat će Mediteran i stvoriti planinksi lanac nalik na Himalaje.
Za sto milijuna godina
Do tada bi trebali nestati Saturnovi prsteni. Zemlju bi trebao pogoditi asteroid usporediv s onim koji je izazvao (tj ubrzao) izumiranje dinosaura na kraju krede prije 66 milijuna godina.
Za 250 milijuna godina
Sretan rođendan Sunčevi sustavu - naša zvijezda bi konačno napravila čitav krug oko Mliječne staze. Svi kontinenti bi se trebali ponovo spojiti.
Za 600 milijuna godina
Zbog sve većeg sjaja Sunca, karbonatno-silikatni ciklus je poremećen jer se više uništavaju površinske stijene koje vežu ugljikov dioksid u stijene. No dugoročni učinak je kontinuirani pad koncentracije CO2, a za 600 milijuna godina biti će ga premalo u atmosferi za C3 tip fotosinteze kojim se danas hrani drveće. Šume će nestati što će izazvati masovno izumiranje. Mjesec će biti predaleko pa više neće biti moguće pomrčine Sunca.
Za 800 milijuna godina
Ugljikov dioksid past će na razine na kojima više neće biti moguća niti C4 fotosinteza, a bez biljaka koje bi reciklirale kisik, nestaju i kisik te ozon pa zračenje uništava sav život na površini Zemlje. Neki biolozi predviđaju da bi se život još mogao očuvati u oceanima, no zbog sve manje živih bića i organske materije koja kruži, i tamo bi nestale životinje. Ukratko, ako nešto i ostane živo na Zemlji to će biti jednostanična bića pod morem.
Za milijardu godina
Sunce će sjajiti 10 posto snažnije zbog čeka će prosječna temperatura na Zemlji doseći 47 stupnjeva Celzijevih. Atmosfera će postati nalik na vlažni staklenik, pšto će ubrzati isparavanje oceana, što će za uzvrat ubrzati zagrijavanje.... Zbog ispravanja, kora će postati tvrđa zbog čega usporavaju i na koncu prestaju tektonska gibanja. Moguće da će pri polovima i na višim nadmorskim visinama ostati izolirana jezerca koja će podržavati život. Za 1,3 milijarde godina svi eukarioti će nestati zbog manjka CO2 dok će ostati samo prokarioti (jednostavne stanice poput današnjih bakterija). Za 1,5 milijarde godine zbog rasta Sunčevog sjaja Mars će se zagrijati do razine Zemlje tijekom ledenih doba.
Za dvije milijarde godina
Ako Zemljina unutarnja jezgra nastavi širiti tempom kojim raste danas, od 1 mm na godinu, za dvije milijarde godine tekuća vanjska jezgra će nestati, odnosno postat će dio krute unutarnje jezgre. Bez kretanja željezovih i niklovih iona, nestat će i Zemljino magnetno polje, pa će Sunčevo zračenje otpuhati atmosferu. Prosječna temperatura na Zemlji, čak i na polovima, doseći će 150 stupnjeva Celzijevih. Sav život, koji je već ranije sveden na pojedine jednostavne stanice u mikrookolišima poput izoliranih podzemnih spilja, nestat će.
Za tri milijarde godina
Postoji otprilike 1:100.000 šanse da nas do tada gravitacijski utjecaj neke od prolazeće zvijezde izbaci u svemir te 1: 3 milijuna šanse da nas nakon toga neka druga zvijezda pokupi u svoj sustav. Ako se to dogodi, super jer ima šanse da život (ako do tada preživi) nastavi. Ako ostanemo gdje jesmo. Mjesec će se odmaknuti toliko daleko da više neće stabilizirati nagib Zemljine osi pa ćemo se malo ljutati i lako moguće da nam jedan od polova bude okrenut Suncu.
Za četiri milijarde godina
Mliječna staza će se sudariti s Andromedom. Teško je rećim ali pretpostavlja se da će Sunčev sustav proći sasvim dobro (jer smo na samom rubu galaksije).
Za pet milijardi godina
Sunce će potrošiti vodik u jezgri i početi će fuzija težih elemenata, zbog čega će se Sunce početi širiti i rasti u crvenog diva.
Za sedam milijardi godina
Sunce će narasti 256 puta, odnosno otprilike do današnje orbite Zemlje. Vjerojatno će progugutati i Zemlju, no postoji šansa da će se naš planet odmaknuti zbog slabije gravitacije Sunca. U svakom slučaju, temperatura na površini iznosit će 2130 stupnjeva Celzijevih, a površina će biti prekrivena lavom, uz plutajuće otoke sačinjene od metala. Prije konačnog uništenja Zemlje, Mjesec će se približiti Zemlji čija će ga gravitacija rastrgati na komadiće pa će i naš planet imati prstenove nalik Saturnovima. Na koncu će većina ostataka završiti na Zemlji. U ovoj fati, Saturnov satelit Titan će sodeći temperaturu koja bi mogla podržavati život.
Za osam milijardi godina
Od sunca je ostao bijeli patuljak, upola manje mase nego danas. Temperature na Zemlji (ako preživi) kao i na svim planetima sustava počet će drastično padati.
Za 14 milijardi godina
Sunce se potpuno ohladilo i postalo crni patuljak te je prestalo isijavati zbog čega više ne bi bilo vidljivo ljudskom oku. Doduše već odavno ne bi bilo nikakvih ljudskih očiju koji bi ga uopće mogli gledati...
Za 50 milijardi godina
Ako kojim slučajem Zemlja i Mjesec prežive, sada su potpuno plimno vezani te su stalno okrenuti jednom stranom jedno prema drugome. Nakon toga, plimni utjecaj patuljastog Sunca smanjivat će kutnu količinu gibanja zbog čega će se Zemlja vrtjeti sve brže, a Mjesečeva orbita propadati ( nešto kao kad klizačica skupi ruke u pirueti).
Za 22 milijarde godina
Kraj svemira prema scenariju Velikog paranja, koji podrazumijeva veću gustoću tamne nergije. Prema toj kozmologiji, širenje svemira se ubrzava sve dok ne uništi samo prostorvremenski kontinuum.
Otprilike 200 milijuna godina prije kraja - uništena su galaktička jata.
60 milijuna prije kraja - počinju se raspadati te za narednih 40 milijuna godina nema više ni jedne galaksije.
Tri mjeseca prije kraja - svi zvjezdani sustavi se raspadaju i planeti bježe od svojih zvijezda
30 minuta prije kraja - planeti, zvijezde, čak i ekstremna nebeska tijela poput neutronskih zvijezda i crnih rupa raspadaju se na atome
10-19 sekundi prije kraja - raspadaju se i sami atomi
Na koncu, raspada se samo prosorvrijeme i svemir postaje nešto nalik na obrnutu crnu rubu - singularnost u kojoj je svaka udaljenost beskonačno duga
Za sto milijardi godina
Za slučaj da tamna energija (o kojoj ionako za sada ne znamo gotovo ništa osim da postoji jer uprzava rubove galaksija) je ipak preslaba da izazove Veliko paranje, i širenje se nastavi ovom brzinom umjesto da stalno ubrzava, za sto milijardi godina sve galaksije bi se toliko udaljile da više ne bismo vidjeli ni jednu. Svemir bi se ohladio, odnosno pozadinsko kozmičko zra��enje palo bi sa sadašnji 2,7 stupnjeva Kelvinovih na svega 0,3 stupnja iznad apsolutne nule.
Za bilijun godina
Kraj svemira (otprilike) prema scenariju Velikog sažimanja. Taj model pretpostavlja kako će tamna materija (o kojoj također ne znamo ništa osim njenog gravitacijskog učinka) nadvladati tamnu energiju i nakon faze širenja, uslijedit će faza u kojoj će se svemir početi skupljati. Faza sažimanja trajati će koliko i faza širenja, i slijedit će sličnu, samo obrnutu kronologiju. Zato ne znamo kada će točno početi ali znamo da će se prvo spojiti galaktička superjata, potom jata te onda i galaksije.
100.000 godina prije kraja - zvijezde će biti toliko blizu da će se početi sudarati. Temperazura pozadinskog zračenja narast će na 100.000 stupnjeva Celzijevih. Zbog toga zvijezde neće moći otpuštati višak energije nego će se kuhati dok ne eksplodiraju.
Nekoliko minuta prije kraja - temperatura će biti toliko visoka da će se raspasti i jezgre atoma, a čestice će usisati divovske crne rupe koje se sudaraju sve dok ne ostane jedna jedina crna rupa koja je će progudati čitav svemir, uključujući i prostorvrijeme. Moguće je da nakon toga ponovo uslijedi Veliki prasak koji će stvoriti novi svemir. Scenarij puno optimističniji od Velikog paranja, no manje vjerojatan, jer prema dosadašnjim mjerenjima Tamna energija ga neće dopustiti.
Za sto bilijuna godina
Za slučaj da ni scenarij Velikog paranja ni scenarij Velikog sažimanja nisu točni, nego je odnos tamne materije i tamne energije takav da se svemir nastavi jednoliko širiti kao do sada, preostaje (doslovno) najcrnji scenarij Velikog hlađenja. Prema njemu, za sto bilijuna godina u galaksijama se prestaju rađati nove zvijezde, a postojeće su potrošile svo gorivo i umiru. Za 120 bilijuna godina u svemiru ostaju samo trupla nekadašnjih zvijezda (bijeli patuljci, neutronske zvijezde, i crne rupe) te smeđi patuljci. Te najlakše zvijezde najdulje žive te će još jedino one ostati u mračnom svemiru. Iznimno rijetki sudari smeđih patuljaka povremeno će stvoriti supernove.
