A onda sam se zapitala kako, odakle, gdje, zašto? I shvatila koliko me moja najdraža klinceza promatra i upija i kad nemam pojma da to čini. Ok, vidjela sam i da me prstićem dotiče po nosu kad mi želi pokazati naklonost – što i ja činim njoj ponekad – no nisam tome pridavala preveliku pažnju. Ali ovo kako je izradila psa od balona me uistinu zaustavilo i ostavilo bez riječi.
Tu sam uistinu shvatila sam da sam joj najvažnije ogledalo, UZOR, ma što ja radila i kako se ponašala.
Na BBC-ju su prije koju godinu prikazivali reklamu o štetnosti pušenja i sadržavala je niz scena u kojima mame i tate reagiraju negativno na određene situacije a pored njih su njihova djeca ponavljala identične radnje. Tad sam smatrala da je to prenaglašeno kako bi ukazalo na štetnost cigareta, no danas kad imam svoje dijete uviđam da je to sušta realnost.
Naravno, djeca prije svega trebaju autentične roditelje, one koji će se ljutiti, pogriješiti, zaboraviti. ALI, ti autentični roditelji svaku će takvu aktivnost izverbalizirati s djetetom, ukazati da su svjesni svoje pogreške i da su samo ljudi od krvi i mesa koji imaju pravo na sve emocije, pa tako i na bijes i pogrešku.Ti autentični roditelji svojim će najdražim mališanima reći OPROSTI kad pogriješe. Ti autentični roditelji svojoj će djeci objasniti gdje je njihova pogreška u određenoj situaciji. Ti roditelji priznat će svojoj djeci da su pogriješili.
Takvim djelima roditelji djeci pokazuju, vrlo jednostavno, da ih vole. Da ih prihvaćaju kakvima god da jesu. Da imaju pravo na sve emocije. DA IMAJU PRAVO POGRIJEŠITI. Da imaju pravo na bijes.
Djeca će kroz takav roditeljski primjer naučiti i da imaju pravo reći da su ljuti, da su njihove emocije (ma kakve one bile) važne i da ih treba poštivati. Dijete koje 'ima dozvolu' reći da je ljuto i ako mu to bude priznato i prihvaćeno bez osude, puno će lakše pratiti svoje impulse i imat će manju potrebu za agresivnošću i ispitivanjem granica.
Ukoliko je u obitelji dijete jedino od kojeg se očekuje da govori 'oprosti' kad napravi nešto što ne treba dok je istovremeno nama to riječ koju upotrebljavamo samo kad opominjemo našeg mališana ('stao si teti na nogu, kako se kaže?' ) moramo biti spremni na njegovo ispitivanje granica. Jer, kako nas djeca kopiraju u pozitivnim akcijama i reakcijama, isto je i s negativnim. Dakle, ne tražite od svoje djece ono što niste u stanju raditi sami. Djeca su iznimno inteligentna i senzibilna i fantastično upijaju svaki naš potez, i pozitivan i negativan.
Stoga, budite dobar primjer svom mališanu. Ne najbolji i ne savršen – jer to ne postoji (zar je to uopće potrebno?!? ) i pogriješite, zaviknite, naljutite se. A malo kasnije, kad se ispušete, objasnite mališanu što ste učinili i zašto. I iz dubine svoga srca mu se ispričajte. Jer dijete to zaslužuje. I vi to zaslužujete... no ako već vi sami to niste imali kao mali i dan danas pamtite, čak možda i osjećate, tugu i nepravdu zbog bezrazložne roditeljske kritike i ljutnje, prizovite te slike i taj osjećaj čak i ako samo na trenutak pomislite da sa svojim djetetom ne trebate razgovarati o ljutnji, bijesu i pogreškama.
I nikada, ali ni ka da, ga nemojte udariti. Radije uzmite jastuk i nalupajte ga da sva spužva izleti iz njega.
Priznavanjem svojih nesavršenosti našim najdražim mališanima dajemo poticaj da rastu sretno i nesputano, ne bojeći se ni samih sebe, ni nas, ni osuda okoline. Otkrivanjem i priznavanjem nesavršenosti vlastitog bića dajemo im bazu da poštuju sebe u cjelosti, sve što jesu. Dajemo im poruku da su OK i kad pogriješe.
Jer, budimo iskreni, ma koliko ljuti bili ako naprave neku nepodopštinu, i dalje ih bezuvjetno volite, je l' da? E pa, onda im to i pokažite u svakoj situaciji! I oni nas bezuvjetno vole, makar se ljutimo na njih i kad treba i kad ne treba.
Savjetuje: Teta Maja/Mali kreativci
