"Pripadnica sam Američke episkopalne crkve i tijekom svog odraslog života nikad nisam čula kako se pobačaj javno spominje u tom krugu.
Imam troje djece. Moje treće dijete, moja kćerkica, jako je hrabra i potpuno nevjerojatna. A postojalo je manje od 1 posto šanse da ću uopće zatrudnjeti s njom, s obzirom da sam ugradila spiralu, a i ja i moj suprug odlučili smo da su naši sinovi (koji imaju pet i tri godine) sasvim dovoljni.
Kad sam saznala da sam trudna s njom, imala sam snažan osjećaj da će sve biti u najboljem redu i da će ovoga put biti djevojčica - unatoč tome što je otprilike polovina trudnoća koje se dogode s ugrađenom spiralom ektopično i unatoč tome što su mi razine mojih hormona govorile da nešto možda ipak nije u redu, dok mi je liječnik preporučio kemijsko prekidanje trudnoće.
'Moja treća trudnoća nije bila laka. Mučnine su trajale 20 tjedana i bila sam strašno anksiozna'
Iako je sve bilo prilično nesigurno, s medicinske strane, ja sam strpljivo čekala i molila. Pričala sam s prijateljima i liječnicima, čak sam otišla i kod svog svećenika. I dogodilo se čudo.
Da, odabrala sam život. Ja sam Kršćanka. I po sebi sam učinila pravu stvar. I inače podupirem takve odluke unutar kruga kršćanske Crkve...
I tako je naše 'nemoguće' dijete postalo pravi blagoslov i unijelo veliku promjenu u naš život. To divno dijete iznenađenje. No, mnogo nas ih ima, jer je gotovo polovina trudnoća neočekivana.
A sada, s druge strane, nešto o čemu se malo manje priča. Što napraviti kada dobijete dijete koje apsolutno niste očekivali? Dijete koje nas je dovelo gotovo na rub naše sposobnosti funkcioniranja? Što ako sljedeći puta ne odaberemo život?
Moja treća trudnoća nije bila laka, kao što su bile prve dvije. Jutarnje su mučnine trajale gotovo 20 tjedana. Bila sam nevjerojatno anksiozna. To je bio veliki teret za našu obitelj. Moj suprug i ja smo se u jednom trenutku pogledali i rekli: 'To je to. Ne možemo ovo više raditi.' On je otišao na vazektomiju. Ja sam ugradila novu spiralu.
'Odlučili smo da ćemo obaviti pobačaj ako ponovno ostanem trudna'
I iako je četvrta trudnoća stvarno bila jako nevjerojatna, mi smo znali kako se to 'nevjerojatno' odigralo kod nas prošli put. I dok sam se proteklu godinu zaista namučila čitanjem priča za laku noć i boreći se s postporođajnom depresijom, došla sam do ne toliko lake odluke da ću, ukoliko kojim slučajem ostanem trudna četvrti put, morati napraviti pobačaj.
A problem je sljedeći: Ne mogu biti potpuno sigurna da neću sama sebi pokušati oduzeti život ako ponovno budem morala prolaziti trudnoću. Jer mentalno zdravlje nije vezano uz zahvalnost i bivanje hrabrim; stvar je u razumijevanju vlastitih simptoma i rješavanju istih. Ne želim prihvatiti kulturnu stigmu koja nam govori da dobre majke ne mogu imati problema s mentalnim zdravljem. Ja sam izvrsna majka. A pomaže mi činjenica da ne želim imati još jedno dijete.
Neki ljudi - ljudi u mojoj Crkvi - možda će reći da će oni uzeti moje dijete. A tim brižnim dušama kažem: trudnoća i promjene koje ona donosi u mom tijelu ono su što me najviše plaši. Moja me zadnja trudnoća gotovo dokrajčila, fizički i emocionalno.
'Izbacili su me iz crkvene zajednice kad sam im priznala'
A kad sam sa sigurnošću shvatila da ću, ako dođe do četvrte trudnoće, morati obaviti pobačaj, to me izbacilo iz kruga moje Crkve, bacilo me u divljinu. Nitko u Crkvi ne govori o pobačaju. Ja sam pripadnica Američke episkopalne Crkve i nikad nisam čula da netko ondje spominje pobačaj. I dok su u posljednjih nekoliko mjeseci javno podržali LGBTQ zajednicu, pokret Black Lives Matter, izbjeglice i još neke pokrete, nitko nije spominjao ženska reproduktivna prava - čak ni kad su napadali one koji pobačaj podupiru...
Ali, osim toga, ja sam i feministkinja... I vjera mi je uvelike pomogla da afirmiram svoja ženska prava. No, isključivanja još uvijek, nažalost, postoje. I dok sam živjela i voljela sve unutar te zajednice posljednjih 15 godina, odlučila sam, u svojim tridesetima, napustiti ono za što sam shvatila da je uvelike heteronormativna muška perspektiva, dok sam se suočila s ogromnim zidom za koji sam zaboravila da smo ga izgradili...
Ja sam ranjiva. Borim se s majčinstvom i ostalim promjenama koje mi mijenjaju život. Treba mi prihvaćanje, a ne osuda. Ali Crkva ne želi pričati sa mnom o mojim reproduktivnim pravima, osim ako to nije iza zatvorenih vrata i utišanih tonova - ovo drugo u slučaju da sam dovoljno hrabra da 'tražim dodatnu publiku'.
'Ipak, pronašla sam ljude koji me podupiru'
No ironija je da se nikad nisam osjećala bližom Bogu...
Ali moje priznanje da ću se odlučiti na pobačaj ako ostanem trudna i četvrti put izbacila me daleko iz moje zajednice. A onda sam sama tražila utjehu i pronašla je od najdivnijih mogućih izvora koji su postojali 'iza kulisa' - od onih izvora od kojih me moja Crkva pokušavala sakriti. Prvo sam na Googleu pronašla da je Episkopalna crkva zapravo pro-choice crkva. A onda sam otkrila da postoji udruga Faith Aloud, koja ženama pruža religioznu i spiritualnu potporu u donošenju odluka koje se tiču njihova reproduktivnog zdravlja. Oni i mnoge druge udruge zalažu se za "pobačaj u dobroj vjeri', a to je i kampanja koju su pokrenuli 2016. godine. Tada su htjeli da se čuje glas onih koji podržavaju pobačaj i reproduktivnu jednakost u skladu sa, a ne protiv nečije vjere.
Zaplakala sam od olakšanja, napokon sam se osjetila viđenom (...)"
Izvor: XO Jane
