Ako se problem nasilja već u vrtićkoj dobi ne pokuša razriješiti i djetetu pomoći, problem se ukorjenjuje
4,5-godišnji Arijan tjednima se mučio s tim pitanjem i na kraju se obratio mami: "Zašto me Marko uvijek udara?" Godinu dana starijem Lukši također je dozlogrdilo što mu Bartol redovito otima igračke, nagurava ga, baca mu kapu, a kad tete ne gledaju, često ga i udari. Trogodišnji Roko prošao je najgore. Vršnjak iz njegove vrtićke grupe snažno ga je raspalio po nosu, a krv mu je curila i nakon što su suze prestale teći. Ništa lakše nije bilo ni Rokovoj mami kad su tete, nemoćno slegnuvši ramenima, priznale da ne mogu obuzdati malog nasilnika: "Više ne znamo što poduzeti."
Nitko se ne rađa kao nasilnik
Djeca sama po sebi nisu zločesta i nitko se ne rađa kao nasilnik, ali u malo kojoj vrtićkoj grupi nema sličnih priča – dječaci ili djevojčice koji se već u toj dobi ne libe biti grubi i nasilni prema vršnjacima. S tragovima bolnih ugriza, recimo, mališani se u najranijoj dobi vraćaju već iz jaslica. Kako obraniti dijete koje se našlo na meti jednako malog grubijana? Kako pomoći djetetu koje se grubostima i udarcima bori za svoje mjesto u grupi?
arti-201003080616006Upravo je vrtićki uzrast, poručuju stručnjaci, pravo vrijeme da se s takvim problemima uhvati u koštac. Ako se, kažu, već tada ne pokuša pomoći, problem postaje složeniji, a neželjeni model ponašanja snažno ukorjenjuje.
'Dijete s kojim ima problema zbog nasilničkog ponašanja u školi za sobom u pravilu vuče neke slične pretpriče iz vrtića', kaže psihologinja Tanja Sever.
'Nasilničko ponašanje nikada nije bez nekog prikrivenog, dubljeg razloga. U vrtićkoj dobi to je najčešće neosviještena reakcija na teškoće s prilagodbom na zajednicu, na činjenicu da prostor, igračke, tetinu pažnju... moraju dijeliti s puno druge djece. Većina na tu novu situaciju reagira puno blaže, no neka djeca imaju i žestoku emotivnu reakciju koja se onda manifestira i kao grubost prema vršnjacima. U toj najmlađoj jasličkoj dobi mališani ne znaju artikulirati da im smeta buka, gužva ili nešto treće i grizenje druge djece može značiti samo njihov način da kažu: makni se od mene, ne diraj me i slično. Osim teškoća s prilagodbom na vrtić, uzrok neprikladnog dječjeg ponašanja može biti i model koji ono preslikava od kuće ili dijete ima neke konfliktne karakterne osobine. Međutim o kakvoj god se pozadini radilo, moraju svi reagirati, i roditelji i tete, te uz pomoć vrtićkih psihologa i drugih stručnjaka potražiti rješenje', smatra T. Sever.
Poriču i previđaju
Čak i kad se pokaže da za nasilje u vrtićkoj dobi postoji medicinsko objašnjenje, rana dijagnoza može biti samo od pomoći. Ako se previđa ili poriče da dijete maltretira vršnjake, čemu dio roditelja pribjegava rečenicama poput: "Ma, nemoguće. Pa ona je doma dobra. On tako samo traži pažnju" i sličnima, metode nasilja nad vršnjacima s vremenom postaju perfidnije, a izlaz – zamršeniji.
Da se primjerice malom Ivanu uspjelo pomoći kad je u jaslicama grizao vršnjake, vjerojatno se roditelji ne bi morali suočiti s time da je u petoj godini nepoznatog dječaka, u jednom novozagrebačkom parku, gurnuo s vrha tobogana.
Djeca često prešućuju da su na meti nasilnika, pa psiholozi savjetuju roditeljima da prate moguće signale: plačljivost, česte promjene raspoloženja, loš san, nevoljke odlaske u vrtić i sl. Ako se dijete samo potuži, treba mu – vjerovati.
Vezani članci:
arti-201103300190006 arti-201008230163006 arti-201104060391006
