Najprije je to bila samo jedna orka koja je skočila iz vode i opet zaronila među oba trupa 14-metarskog katamarana. „Kasnije nam se učinilo da je ona bila tek izviđač“, kaže za DW Amy, jedna od četiri člana posade jahte koja je prolazila kroz Gibraltarski tjesnac na putu prema Grčkoj. Ali par minuta kasnije se ta orka vratila – u društvu drugih. Bilo ih je najmanje pet ili šest, ali ovaj put su počeli udarati u trup jahte, kaže nam Amy.
Tvrdi nam kako se „nije bojala", makar joj se onda možemo diviti: odrasle orke lako mogu biti dugačke 7 do 8 metara i teške do šest tona. One su gotovo savršeno prilagođene životu u vodi – i za lov. To nije „kit-ubojica“ jer uopće nije kit: to je životinja iz obitelji dupina. Nije ni „ubojica“ jer je jedva poznato da je neka orka napala čovjeka, ali jesu izuzetni lovci i na ribe i na morske sisavce kao što su tuljani.
Posada plovila bi možda bila još više zabrinuta kad bi znala kako je od srpnja 2020. bilo već na stotine takvih „bliskih susreta“ orki s jahtama i brodicama u Gibraltarskom tjesnacu. Isprva je to bilo tek par životinja, sad najmanje 16 pripadnika Orca Iberica iskušava strpljenje skipera i posade.
'Samo se malo igraju?'
Amy kaže da je to trajalo dvadesetak minuta te da su svi bili podjednako fascinirani ljepotom i moći tih stanovnika mora, ali i da nipošto nisu bili sigurni hoće li njihova jahta izdržati te udarce i kakva će šteta nastati. U prethodnim slučajevima su doista „gricnule“ list kormila i na drugi način oštetili brodicu, ali Amy nam kaže: „Zvuči smiješno, ali ni u jednom trenutku nismo imali osjećaj da nas napadaju. Prije kao da se igraju s nama."
I morski biolozi su u sto čuda. Različite vrste orki žive posvuda po svjetskim morima, od hladnih voda Antarktika pa do tropskih područja. Dobro je poznato što orke mogu svojim čeljustima učiniti plijenu, ali nije poznat niti jedan dokazan slučaj da su napale čovjeka. To vrijedi za primjerke koji žive u divljini. Izuzetno inteligentne orke su omiljena atrakcija i u raznim zabavnim parkovima, pa u zarobljeništvu znaju „prolupati“ – i nema malo slučajeva kad su tamo napale i čovjeka.
Da su doista napale, bilo bi sigurno mrtvih…
Što je onda ovim primjercima Orca Iberica? Monika Wieland Shields je direktorica američkog Orca Behaviour Institute u saveznoj državi Washington i njen prvi odgovor jest: „Da su orke ciljano napale te brodice, šteta bi bila kud i kamo veća“. Ona zna što orke znaju i mogu i da je 14 metara katamarana za njih sitnica. Utoliko se i ona može složiti s dojmom putnice te jahte: eto, orke su se samo malo igrale.
Jer tolerancija orki prema čovjeku se čini beskonačnom. Kaže kako se u šezdesetima i sedamdesetima lovilo mlade orke za znanstvena istraživanja pred očima njihovih majki – i jedva da ima životinje među sisavcima koja tu napadača ne bi pretvorila u mljeveno meso. „Ako bi išta izazvalo agresivnu reakciju, onda bih očekivala da je to takva situacija“, kaže nam ova znanstvenica. Ali tada su pod vodom bili čak i ronioci, a orke im ništa nisu učinile.
Neki biolozi to neobično ponašanje orki u Gibraltaru pokušavaju objasniti njihovom srdžbom: u tom tjesnacu je velika gužva i buka od brodova. Osim toga im je čovjek najveći konkurent i u lovu na poslastice koju obje životinje vole: tune. Sve te teorije za Wieland Shields „ne drže vodu“ i nema dokaza. Kad bi im ribari bili glavni cilj, orke su i više nego dovoljno inteligentne da se dosjete metode kojom će baš njih pogoditi uz najmanje uloženog truda.
'Gledajte što ja imam na glavi!'
Ali nam objašnjava kako se već duže može utvrditi kako su i orke sklone nečemu što smo mislili da je svojstveno samo nama ljudima: orke slijede modu i nekakav trend. Kaže nam kako je u osamdesetima pred obalom Washingtona primijećena orka koja balansira nad vodom s trupom ulovljenog i mrtvog lososa na glavi. To je drugim orkama bilo toliko smiješno i zabavno da su se ubrzo vidjele i druge orke koje čine to isto. Ali već godinu dana kasnije je bila još jedva koja orka s takvom „kapicom od lososa“ i ta je moda onda potpuno prestala.
Što se igre tiče, orke su također među prvima koji će se poigrati s plutačom ili vršom koju će naći na dnu. „To su u prvom redu mlade životinje koje se tako ponašaju“, objašnjava američka znanstvenica ponašanja orki.
Znatiželja, eksperiment, nestašluk koji će lako dovesti i do nečijih suza – to je tipično ponašanje teenagera. I to ne samo dvonožnih: „Skloni smo vjerovati kako su neki oblici ponašanja isključivo svojstveni čovjeku“, kaže nam Wieland Shields. A to se u međuvremenu i prečesto pokazalo pogrešnim: „Dugo smo mislili kako samo čovjek koristi oruđe ili da je isključivo čovjekova osobina stvoriti nešto što bi mogli nazvati kulturom. Ali što više proučavamo druge životne oblike, to više moramo proglasiti te pretpostavke pogrešnima.“
'To su individue kao i mi'
To se osobito odnosi na morske životinje koje ona proučava: „Mozak orke je sposoban i za vrlo složene emocije“, kaže nam Wieland Shields. One osjećaju znatiželju, radost i želju za igrom, baš kao i frustracije, strah ili srdžbu. Ovo posljednje će se prije svega primijetiti kod orki koje žive u zatočeništvu. I ova znanstvenica odlično zna kako orkama u zarobljeništvu može „puknuti film“ i da to može biti smrtno opasno za ljude koji su u dodiru s takvom životinjom.
Što se onda događa u Gibraltaru? Ova znanstvenica je prilično sigurna: to je skupina Orca Iberica koja je otkrila novu igru „poguravanja“ jahti koje tamo prolaze i to će ih vjerojatno proći nakon nekog vremena. Jer da je čitavo jato orki napalo ovu jahtu u namjeri da ju potope, vrlo vjerojatno od nje ne bi ostalo ništa.
