I u čemu je točno problem, zašto smatrate da su učenici
premirni?
'Gle, ja dođem rano ujutro na posao i svi mi jednoglasno kažu
'Dobro jutro, profesore Glavić!', krenem sa predavanjem i svi me
slušaju kao da sam papa. Nitko se ne dere, nitko ne vrišti, nitko
ne igra igrice, svi me samo prate riječ do riječi što govorim i
zapisuju. Krenuo sam se malo zezati s njima pa sam krenuo pisati
apsolutne gluposti po ploči kao 'Hrvati su nastali tako što su
došli na Zemlju svemirskim brodom' i 'Hrvatska je neovisna
država'. SVE su prepisivali. Nisu uopće
upitkivali da li je to istina.'
Ne razumijemo, zašto bi htjeli da se netko dere na
vas?
'Zato jer je dosadno. Dođem na posao, odradim, odem kući, gledam
TV, odem na WC, zaspem i sutra ponovo. I tako svaki prokleti dan.
Želim da se nešto krene dešavati. Ovako ću doživiti živčani slom.
Želim da me netko zakuca čavlima u ormar, da mi stavi super
lijepilo na stolicu, da namaže čili papričice po kvakama tako da
se opečem kad protrljam oči, želim da se netko pose*e u umivaonik
i da netko konačno napravi neku foru na to što se zovem Glavić.
Pobogu, zovem se Glavić i to nitko ne primjećuje. Isuse
Kriste.'
Što želite da se poduzme po tom pitanju?
'Ne znam. Ali sigurno je nešto do odgoja. Svu tu djecu treba
preodgojiti isti tren! Sjećam se, kad smo mi bili djeca, da smo
profesoru prevrnuli auto jer nam je dao neopravdani. Sada samo
čekam da učenici počine hara-kiri jer smatraju da su me
obeščastili kašnjenjem. Socijalni rad treba hitno istražiti sve
njihove roditelje i što im rade kada su kući.'
Hvala vam na razgovoru.
'Hvala vama. I ako možete, prije nego odete, opaliti mi
šamar?'
Uhhh, ne hvala, ne smijemo.
'Vi ste isti kao oni, gadite mi se.'
>> Ovo djelo je plod fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna. <<
