Pješaci
Pješaci često natjeraju vozače da si pomisle kako zatvorska kazna uopće nije toliko loša. Možda čak i olakšanje jer se više ne morate brinuti što ćete jesti, gledati na TV-u ili raditi, jer to rade drugi ljudi umjesto vas. Najbolja stvar u vezi zatvora je činjenica da nema auta i da nema pješaka koji će pretrčavati cestu dok se žurite na posao.
Pješaci su spremni preći cestu gdje god i kad god oni to žele. Po mogućnosti kada vama najmanje odgovara ili kad je crveno. A, kad prelaze cestu, prelaze je dovoljno sporo da možete razmisliti o svemu što morate napraviti danas i da se sjetite školskih dana i razmislite malo o Magdaleni iz 4. C. Prelaze cestu kao da se slikaju za naslovnicu nekog albuma.
Nije dovoljno što cestu prelaze sporo. Još ne gledaju gdje idu i što rade, često se zabijajući u aute, bicikliste i druge pješake kao da su suicidalni moljci koji se zabijaju u lampione. Hodaju kao da im nije bitno gdje će stići, važnije im je to što im je onaj super zgodni momak koji radi u kafiću u njihovom kvartu lajkao profilnu. Kako to znaju, pitate se? Tako što si zalijepe mobitel za ruku i slome vrat tako da im nije neugodno kad im je glava paralelna s cestom.
Pješacima se trebaju napraviti mostovi preko ceste kao što se rade životinjama preko autoceste tako da nikome ne smetaju kad prelaze. Iako bi sigurno svejedno prelazili cestu ukoso na najprometnijem mjestu u gradu navigirajući se pukotinama na cesti kao da žure na vlastiti pogreb.
