Bili naživcirani kad nije apsolutna tišina
Voljeli smo glasnu glazbu. Toliko glasnu, zapravo, da bi uskoro otkrili koliko zapravo slušnih poremećaja postoji. Mrzili smo tišinu kao nove sezone Supernaturala. Nismo znali da možeš slušati glazbu ispod 150 decibela i nije nam bilo prirodno, ako još imamo išta bubnjića koji bi nas mogli eventualno boljeti. No, uskoro smo saznali.
Sada, ako nije APSOLUTNA tišina na ustima nam se krene održavati pjena party za sve dlake iz nosa koje bi htjeli da nemamo. Ako netko priča malo glasnije nego što treba, uskoro dobije opasku u obliku prvog predmeta koji nam je pri ruci u glavu. Susjedi su preglasni. Dobro, nisu doma. Cijevi su im preglasne. Ako izađemo u kafić gdje je glasna glazba, a to nam je sada svaki kafić, preferiramo sjesti vani.