Nedavno sam srela jednog poznanika na ulici, a znam ga preko također poznanika. Vjerojatno bi ga zaobišla u širokom luku jer mrzim small talk s nebitnim ljudima, no uspostavio je eye contact sa mnom. Taj sam 'zlo-čin' potom odlučila iskoristiti na način da ga pitam gdje nam je poznanik preko kojeg smo se i nas dvoje upoznali, nije da me zanimalo što je novo s njime, kad ne znam ni što je staro s njime.
- Hej, pa gdje je nestao Mirac, nisam ga vidjela sto godina?!
- Kanada, čovječe, još prije tri godine, pa gdje ti živiš?
- Ha, kad čovjek nema FB, znaš kako je to, nemaš uvid u njegov život haha :D
- On je oduvijek bio pametan, ja bih otišao sutra da mogu.
- Pa što te spriječava, nemaš djecu još je li tako, pretpostavljam ni kredite...?
- Da, ali znaš kako je to... uvijek nešto, pa što tebe spriječava?
- A, sve i svašta...
Samo neki od tih 'sve i svašta' razloga su mojiljudi. Nema boljeg osjećaja kada zajedno izađemo van, proveselimo se, popijemo koju, glupiramo se tamo, sramotimo, a dan kasnije popunjavamo jedni drugima rupe u sjećanju, vrištimo si od smijeha i umora jer smo dan nakon neupotrebljivi. Znam, svagdje postoje ljudi s kojima možeš proživjeti nova čudesa ovog svijeta, ali oni s kojima se u Hrvatskoj družim su neponovljivi, jedinstveni, ne postoje nigdje drugdje.
Masu puta sam pričala s ljudima koji su se iselili iz Hrvatske, a ista pokvarena ploča provlači se kroz mnoge priče - najviše im nedostaje naš mentalitet. Nedostaje im naša nonšalantnost, hedonizam, spontanost. Tamo na Zapadu ili preko bare također postoji neki tvoj novi prijatelj i neka nova birtija u koju ćeš voljeti zalaziti, no to nikad neće biti ono tvoje mjesto s onim tvojim prijateljima.
Taj isti Zapad koliko god je napredan, neusporediv je s Balkanom. Topao je i strastven, ali često nesvjestan toga što posjeduje. Zbog te strasti i ubija, a toplinu često počinje shvaćati zdravo za gotovo. Hrabar i strastven čovjek se na našim prostorima zaobilazi da ne bi unio previše nemira u jedva smirene vode.
Jedan dan me frendica otkantala za kavu u jednom kvartu na periferiji grada, a ja sam ušla u prvi birc na koji sam naišla. Nakon što sam imala vremena promotriti ga iznutra, zaključila sam da toga ima samo ovdje. Birc je bio u kaosu.
Baba se dere iz šanka, neka stara konobarica - još starijoj mušteriji da mu je gotova kava i hoće li je s toplim ili hladnim mlijekom, a ovaj frkče nosom na nju jer joj je stoput rekao da hoće s hladnim. U isto vrijeme interijer iza to dvoje kao da je dizajnirao shizofreničar. Na zidu slika Ante Gotovine koji ponosno pozira sa svojim ordenjem, a s druge strane mu namiguje gola plavuša kruškastog dupeta s duplerice starog Smokvinog lista. Ostale mušterije izgledaju kao pijanci i više nego polovina njih ih u rano ujutro umjesto kave naručuje pelin. Neki od njih listaju novine, a neki gledaju teletext zbog kladionice. Zidovi žuti od dima, puši se kao da sutra ne postoji.
Pazite, to je bio trenutak u kojem sam shvatila da želim napisati tekst o tome da u Hrvatskoj možda ipak nije tako loše. Ne zbog socijalne birtije u kojoj sam ušla već zbog atmosfere koja je u meni proizvela manično osjećanje pripadništva ovom podneblju. To i dalje ne znači da jednom možda neću otići. Ali počela sam cijeniti otkud dolazim. Ova emocija. Ovako intenzivna. Samo ovdje. Jer ja nisam od negdje drugdje da bi mogla znati kakva je tamo.
Ovdje osjećam najdublje i ovome žudim i kad odem daleko. Ono što mi najviše fali kad odem nekamo jesu udobnost koju imam tu, isto kao i bezbrižnost, mir, spokoj. Znate zašto? Jer ovdje nikad neću ostati gladna, žedna i bez krova nad glavom (nadam se). U cijeloj ovoj mojoj odi domovini ono što mi je najjasnije zašto ovdje nije toliko teško i kad je loše - to je zbog činjenice da zajedno sudjelujemo i u tragediji i komediji, imamo se kome smijati i plakati na ramenu.
Prijatelji i samo da je za*ebancija. Ljepota je u tome što će se kod nas odlazak na jednu pivu pretvoriti u njih šest sedam i dolazak kući idući dan, ako ne i dolazak na posao drito s izlaska. Ljepota je u tome što ćemo si spojiti blagdane s vikendom samo da bi okrenuli taj roštiljček i pokoju gajbicu, a danima nakon se okretali oko svoje ugojene oble osi u horizontali, samo zato jer možemo. Ljepota je u tome što ćemo na kavama olajavati regionalne reality showove, a doma ćemo si speći kokice kako bi ih pozorno ispratili. Ljepota je i u tome što u našoj zemlji postoje takve budale kojih ti nije žao ismijati, a sprdanje nekog je naš omiljen hobi. Ljepota je u tome što je to naš način samoobrane od prilika u kojima živimo. Humor i samoironija, tko ima dovoljno u glavi.
Jezik. Gdje se drugdje možeš sprdati s njime, pričati u slengu, izvrtati riječi u šatrovački jer zvuči opakije i kvartovski. Uvijek sam se pitala može li netko tko nije s mog govornog područja shvatiti neke moje fore koje ovise o naglasku i shvaćanju našeg slenga ili bilokojeg narječja. Moj prijatelj Amer gledao je neki američki film na nekim od naših TV programa i kada je glumac izgovorio 'motherfucker', on je u hrvatskim titlovima pročitao 'mamojebac' (znam, urnebesni prijevod'). U nekim od idućih scena, glumac se baš obratio sugovorniku s 'motherfucker', što su ovi naši preveli 'mamojepče', koristeći vokativ. E sad ti Ameru objasni kako i zašto. A u isto vrijeme mi vrištimo od smijeha jer je neobjašnjivo i samo mi to razumijemo.
Obitelj. Svatko ima različite obiteljske prilike, netko možda baš od vaših navija da emigrirate koliko god ćete im nedostajati, jer znaju da je o bolja prilika za vas. Moji bi se na kraju pomirili sa sudbinom i mojom odlukom da napustim Hrvatsku, ali bi se raznim malim 'smicalicama' koje pucaju na savjest služili kako bi me protresli i uvjerili se koliko čvrsto stojim pri svojoj odluci. Sigurno bi vam nedostajala mama koja vam svaki tjedan prigovara zašto mi je roba posvuda po sobi, nedostajalo bi vam njeno durenje jer vas pet dana zaredom nema kod kuće. Nedostajalo bi vam grebanje peseka na vrata kad želi ući u vašu sobu pošto poto.
Razlozi za ostanak u Hrvatskoj koje sam navela su skup trivijalnosti, no one su vrlo bitne jer su dio naše svakodnevnice. One čine dan, dani čine tjedan, tjedni mjesece, i tako dalje. Neki dani su bolji, neki lošiji, ovisno o sitnicama koje su ga činile. Male stvari su bitne dok se ne dogode velike, koje su tako i tako dosta rijetke. Male stvari cijenite kad ih izgubite.
Ja nadasve razumijem ljude kojima je više dosta, koji su umorni od neodgovaranja na molbe za posao, varanja u kojima sredstvo opravdava cilj te čekanja da se nešto dubinski iskorijeni. Razumijem zašto takvi jednostavno odu, podržavam ih, štoviše divim se njihovoj hrabrosti.
Takva muda svatko može uzgojiti kada osjeti da ste tu pokušali sve. Ali ako ste svjesni da niste.... Lako je otići i kukati, pokušaj se ostati boriti, koliko god ta ideja glupo zvučala. Ma što god rekao Vojko Vrućina.
Uvijek možeš otići, dom ćeš stvoriti bilo gdje, ako si okružen pravim ljudima.
Gledajte ovaj moj tekst i one ranije kao jednu PROS and CONS listu. Ako ste kao i ja, i važete, važete, a nekako su vam oba utega jednako teška, neće vam biti lako. Plusevi i minusi za jednu i drugu stranu će se nizati, a vi ćete ostajati tamo gdje jeste, na mrtvoj točki. Probati otići nije teško, ali vratiti se natrag također se ne treba gledati kao promašaj. To će vam tako gledati samo one budale koje nisu ni probale. A njih... 'ko je*e, da oprostite na rječniku.