Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, kopanje grobova postao je veliki biznis u Velikoj Britaniji i SAD-u. Činjenica da bi određene medicinske škole platile za svježe leševe, samo je potaknula praksu. Stoga, ljudi su koristili mnoge načine kako bi zaštitili svoje pokojne.
Kako bi zaštitili tijelo prije pokopa, obitelj i poznanici bili bi podijeljeni za rad u smjenama u istoj sobi s lešom kako ga ne bi ostavili sami. Nakon pokopa, obitelji bi zaposlile ili organizirale skupinu koja će nadgledati groblje noću ili, ako je financijski sposobna, koristiti štitnik za zaštitu groba: kavez od željeza koji je pokrivao grob sve dok se tijelo nije toliko razgradilo da više nije korisno medicinskim školama.
(Foto: Wikipedia/Nadgrobni kavez u Greyfriars Kirkyardu, Edinburgh)
U Škotskoj, problem grobnog pljačkanja bio je na najvišoj razini kada se većina okrutnih okrenula na to da radije odaberu ubojstvo umjesto iskapanja tijela.
Godine 1828. dva Irca, koji su se zasebno naselili u Edinburghu, William Burke i njegov suradnik William Hare, počinili su niz ubojstava kako bi pružili svježu opskrbu leševa dr. Robertu Knoxu, profesoru anatomije medicinske škole u Sveučilištu Edinburgh.
Prva njihova dostava bio je starac koji je preminuo prirodnom smrću. Primili su sedam funti i deset šilinga od Dr. Knoxa. Obzirom na dobru zaradu, nastavili su s potragom za terminalno bolesnim ljudima.
Uskoro je nedostatak bolesnih ljudi izazvao da mame prostitutke i siromašne do kuće gdje su ih gušili, odnosno, ubijali.
Prema The History of Burke i Hare i Resurrectionist Timesa Georgea MacGregora, Sveučilište u Edinburghu nije bilo mrsko otimanje tijela, kao ni tamošnjim studentima i medicinskim sestrama.
