Ruska vojska se znala pošteno izblamirati: Gubili su kod Kijeva, a i današnji saveznici su ih 'tukli' do nogu

1.Bitka kod rijeke Kalke 1223.: Bitka kod rijeke Kalke bila je bitka prije no što su Rusi zapravo i postojali, no ovaj poraz Kijevskih Rusa bio je toliko težak da je odredio sudbinu sve tri nacije koje su proizašle, Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa. Labava konfederacija vojvodstva – poznata kao Kijevski Rusi, sa središtem oko današnjeg Kijeva tijekom ranih 1220-ih našla se na putu Mongola koji se se brzo širili prema zapadu, gazeći manja kraljevstava na putu. Ostaci tih kraljevstava tražili su pomoć od Kijevljana i opisali rastuću mongolsku prijetnju. Ubrzo, mongolski izaslanici stigli su na Kijevski dvor tražeći da se mirno predaju. Vojvode i prinčevi bi sačuvale zemlju, a Mongoli su tražili da im se plaća danak. Kijev je odgovorio ubijanjem mongolskih glasnika. Ne shvaćajući s kime imaju posla, prinčevi i vojvode okupili su, kako su mislili, silnu vojsku sposobnu zaustaviti Mongole. I njihova je prva bitka zapravo bila nevjerojatan uspjeh, bacivši osvajače u bijeg. Zabrinuti da će rat završiti prije nego što sami ubiju neke Mongole, plemstvo je započelo sumanutu potjeru za vojskom koja se povlačila. Devet dana jurili su neprijateljske konjanike - koji su vodili svoje progonitelje ravno u srce glavne mongolske vojske, koja je cijelo vrijeme čekala. Previše samouvjerena, neorganizirana ruska vojska nije bila dorasla njihovim zasjedama. Kad se jedan od vodećih ruskih knezova predao, Mongoli su prihvatili predaju, a zatim poklali njega i njegovu vojsku. Što se tiče zarobljenog plemstva, Mongoli su ih žive zakopali pod podom svog šatora, a zatim su priredili gozbu nad njima. Stoljetna Kijevska vlast, nikada se nije oporavila od dramatičnog gubitka ljudstva i brzo se raspala u desetljećima koja su slijedila.

2.Opsada Moskve 1382.: Za razliku od moćnog Kijeva, tada malena Moskva se odmah predala Mongolima, a nakon što su Mongoli preuzeli vlast nad cijelom Euroazijskom ravnicom, gradić je počeo rasti zahvaljujući trgovini. Čitavih 140 godina nakon bitke kod rijeke Kalke, Mongoli su bez previše osporavanja uzimali danak od ruskih kneževina, ali kako se 14. stoljeće bližilo kraju, moskovski knez Dmitrij Donskoj pomislio da je vrijeme da se oslobodi mongolskog jarma. Godine 1378. i 1380. Donskoy je porazio mongolske vojske na terenu — što ih je samo jako, jako razljutilo. Godine 1382., sve nemirnija Horda konačno je krenula na pobunjene Ruse. Princ Tokhtamuš je marširao na Moskvu, šaljući prethodnicu koja je imala zadatak ubiti sve trgovce i putnike koji bi mogli upozoriti Donskoga. Usput, i nekoliko ruskih prinčeva je odlučilo da je pametnije prikloniti se mongolskom princu. Nedugo prije nego što je Moskva opkoljena, Donskoy je pobjegao iz grada kako bi prikupio pojačanje. Tri dana 20.000 moskovskih branitelja odbijalo je mongolske trupe. Četvrtog dana, naizgled iscrpljeni Tokhtamuš pojavio se ispred gradskih vrata, mašući bijelom zastavom primirja. Presretni zbog svoje sreće, stanovnici grada poslali su paradu izaslanika koji su nosili darove i počasti mongolskom princu. Ali prije nego što su mirovni pregovori započeli, mongolski ratnici su izjurili iz svog tabora, pobili povorku i upali kroz moskovska vrata, opustošivši sve unutra. Kad se Donskoy vratio, pronašao je gomilu spaljene šute i leševa na mjestu gdje je nekada bio njegov grad. Izgubivši sve, Donskoj i ono što je ostalo od njegove kneževine ponovno su se podvrgli mongolskoj vlasti.

3.Zarobljavanje Vasilija II 1445. godine: Napori Dimitrija Donskoga otkrili su da kontrola Mongola slabu, ali na putu do neovisnosti Moskovljana bilo je još pogrešnih koraka. Uzmite kao primjerVasilija II. Veliki knez Moskve jedva je mogao zadržati kontrolu nad svojim gradom zbog stalnih unutarnjih sukoba, a susjedne tatarske skupine su nekažnjeno napadale granicu. Kao odgovor na jedan takav napad, Vasilij je okupio snage za odgovor od 1500 vojnika. Kako bi dokazao da su njegovi protivnici, koji su ponavljali da je slab i netalentiran vojskovođa u krivu, odlučio je sam voditi vojsku. Vasilijevi izviđači locirali su napadače i vratili se sa sjajnim vijestima: neprijatelj je bio samo mala, neorganizirana rulja. Zamislite Vasilijevo iznenađenje sljedećeg jutra kada je zatekao 3500 teško naoružanih Tatara raspoređenih protiv njega. No Donski je preuzeo inicijativu i naredio napad. Rusi su se dobro borili i natjerali legendarne stepske ratnike na povlačenje. Uzbuđenje je prostrujalo redovima - mogli bi zapravo izvojevati slavnu pobjedu. Dok su Tatari bježali, ruska vojska je razbila redove i krenuli u potjera. I tada su se Tatari prestali povlačiti i umjesto toga opkolili svog sada neorganiziranog neprijatelja. Rezultati su bili predvidljivi: "rulja" je poklala Vasilijeve trupe, zarobila samog princa i zaradila bogatstvo na otkupu kada su predali u Moskvu.

4.Lažni Dimitriji 1598.-1613.: Ne zovu Rusi ovo doba uzalud "Vrijeme nevolje". Problemi su započeli 1598. godine, kada je nejaki car Feodor I. umro bez nasljednika. Usred strašne gladi, stvari su se pogoršale kada se Feodorov polubrat Dmitrij pojavio da preuzme prijestolje. Ovo je bio posebno uznemirujući razvoj događaja, budući da je Dmitrij umro 1591. Uz podršku Poljsko-litavske unije, lažni Dimitri zauzeo je prijestolje. Godine 1606., prevaranta je ubio plemić po imenu Vasilij Šujski, koji se okrunio za cara. Iako je Šujski tri dana javno pokazivao Dimitrijev goli leš, nije uspio suzbiti glasine da je pravi Dimitrij još živ. Naravno, pojavio se drugi Dmitrij i okupio pobunjeničku vojsku da svrgne Šujskog. Rusija je zapala u građanski rat, koji je završio tek nakon što je ubijen i Dmitrij II. Dok se Rusija urušavala, njezini susjedi - Poljska-Litavska unija i Švedska nisu baš stajali prekriženih ruku. Umjesto toga, izvršili su invaziju, osvajajući velike teritorije na račun Rusije, dok je potpuno neorganizirana ruska vojska postala istočnoeuropska vreća za boksanje, gubeći bitke od neprijatelja koje je brojčano nadmašila pet puta. Stvari su se dodatno zakomplicirale pojavom trećeg lažnog Dimitrija. Konačno, rusko plemstvo se složilo da mrzi Poljake i Šveđane više no jedni druge i ujedinilo se kako bi vratilo Moskvu. Tamo su sazvali svojevrsnu nacionalnu skupštinu koja je izabrala Mihaila Romanova za novog cara svih Rusa.

5. Krimski rat 1853.-1856. Kako je Osmansko Carstvo slabilo u 19. stoljeću, Rusija je pohlepno promatrala teritorije sultanata, što bi ruskoj crnomorskoj floti omogućilo pristup Mediteranu. Rusija, koja je ranije izborila status "zaštitnice kršćana", pod tom izlikom je 1853. izvršila invaziju na tursku balkansku pokrajinu Moldaviju. Kao odgovor, Turska je objavila rat. Francuska i Britanija odmah su stale na stranu Turske kako bi spriječile Rusiju da preuzme svijet. Uslijedilo je rat tri komično nefunkcionalne vojske i jedne koliko toliko pristojne (francuske). Od ostarjelih britanskih generala, koji ne samo da su činove dobivali po obiteljskoj, plemićkoj liniji, nego ih je već načinjala i senilija pa su povremeni imali "flash backove" na doba napoleonskih ratova kada su im Rusi bili saveznici, a Francuzi neprijatelji, do potpunog raspadanja Turaka koji nisu bili ni sjena sile koja je prijetila Beču. No daleko najgora je bila Rusija. Imali su najveću ali i najmanje učinkovitu vojsku od svih sila. Vojnici su bili načelno polurobovi - bez ikakve motivacije ili mogućnosti napredovanja, a naoružani su bili tehnologijom iz 18. stoljeća - mušketama koje su pucale četvrtinu razdaljine i upola sporije od anglo-francuskih pušaka. Ni taktike nisu bile mnogo modernije, obzirom da je i njih predvodio veteran napoleonskih ratova feldmaršal Ivan Paskevič, star 72 godine. Srećom po Rusiju, njezini neprijatelji bili su moćni samo kada su se kombinirali, budući da je svaki posjedovao samo jednu istinski učinkovitu granu: britansku mornaricu, francusku vojsku i otomansko topništvo. Naravno, Rusija je imala masivne brojke, no ni to nisu mogli iskoristiti s obzirom na ih nisu mogli lako prebacivati. Ipak, Rusija je podnosila enormne gubitke dovoljni dobro, a saveznici su se borili dovoljno loše da je došlo do zastoja. U tom procesu je poginulo gotovo milijun Rusa, nekoliko puta više od broja saveznika. Uvjeti ugovora natjerali su Rusiju još dalje od svojih mediteranskih snova; nakon Krima, saveznici su razbili rusku crnomorsku flotu, a titula "zaštitnika kršćana" u Otomanskom carstvu dana je Francuzima.

6. Bitka kod Port Arthura 1905. godine Ruska stalna potraga za lukama na toplom moru odvela ju je sve do Port Arthura (današnji Lüshunkou), kojeg je iznajmila od Kine 1898. Prirodna luka, smještena zapadno od Korejskog poluotoka, mogla je biti japanska, no flota ruskih ratnih brodova pojavila se uz kinesku obalu kako bi ih uvjerila da je Rusija ipak bolji koncesionar. Ali nova ruska sfera utjecaja ugrozila je japansku hegemoniju u regiji. Tako je 1904. Japan okružio rusku ispostavu u Port Arthuru, a da nije objavio rat. Rusima su bila potrebna pojačanja za probijanje opsade, ali najbliže snage bile su doslovno na drugom kraju svijeta, u Baltičkom moru, 18 000 nautičkih milja udaljeni. Flota je otplovila u listopadu i morala je putovati oko Afrike, budući da su im Britanci zabranili pristup Sueskom kanalu. Od početka je bilo problema. U Sjevernom moru, ruski kruzer je neobjašnjivo zamijenio britanske ribarske brodove za japanske torpedne čamce i pucao na ribare. U kaosu, Rusi su na kraju pucali jedni na druge više od 20 minuta, a nekoliko Britanaca je ubijeno u unakrsnoj vatri. Flota se nakon toga morala zaustaviti kako bi ublažila diplomatski incident. Sedam mjeseci kasnije, flota se približila Japanu. Port Arthur je već pao, a novo odredište flote, Vladivostok, bilo je mnogo sjevernije. Umjesto da obiđu istočnu obalu Japana, umorni Rusi odabrali su najkraći mogući put, kroz uski tjesnac koji razdvaja Japan i Koreju. Japanski promatrači izvještavali su o napretku Rusije putem radija, osiguravajući da će japanska mornarica biti u prvoj poziciji da ih zaustavi. Prvi hici ispaljeni s japanskih bojnih brodova zapalili su jedan ruski brod i teško ozlijedili ruskog admirala. Slabo uvježbani ruski mornari zapali su u nered, a ruski brodovi postali su plutajuće mete za japanske topnike. Od 34 ruska broda koja su ušla u bitku, samo su tri stigla do Vladivostoka. Japanci su zarobili ili uništili gotovo cijelu flotu , po cijenu samo tri torpedna čamca.

8. Cijela 1915.: Kada Njemačka nije uspjela odmah izbaciti Francusku ili Englesku iz Prvog svjetskog rata, njemačko vrhovno zapovjedništvo naredilo je svojim postrojbama da se ukopaju na Zapadnom frontu. Tijekom 1915., druge godine rata, njemačka vojska se usredotočila na Ruski front. Na samom početku rata 1914. Rusija je, usprkos očekivanjima, brzo provela mobilizaciju i napredovala u Galiciji, ali to se brzo promijenilo jer je Njemačka potajno prebacila velike količine vojnika i materijala sa Zapadnog fronta. U travnju 1915., naoko niotkuda, njemačko je topništvo osvijetlilo cijeli istočni front. Dvije trećine svih njemačkih snaga sada je bilo koncentrirano protiv Rusa. Gotovo odmah ruska vojska je razbijena. U jednom napadu u svibnju austro-njemačka ofenziva odnijela je 140.000 zarobljenika. Učinjen je usputni pokušaj zadržavanja utvrđenih položaja oko Varšave, ali su i oni morali biti napušteni prije njemačkog napredovanja. Tisuće artiljerije i milijuni metaka ostavljeni su u povlačenju, što je pogoršalo već ogromnu nestašicu i jednog i drugog u ruskoj vojsci. S više od milijun izgubljenih vojnika ili zarobljenika, jedina opcija za Ruse bilo je masovno povlačenje na istok, uništavajući sve iza sebe dok su išli. U tom procesu Rusija je ustupila cijelu Poljsku i Litvu. Trinaest posto svih ruskih podanika palo je pod njemačku okupaciju. Nakon 1915. godine, ruske borbene jedinice bile su smanjene za jednu trećinu. Katastrofalni gubici naizgled su zaprepastili Njemačku čak više nego Rusiju. Njemačko vojno zapovjedništvo zaključilo je da se ako se Rusija neće predati nakon pokolja 1915., nikada neće.

9. Zimski rat 1939-1940 Sovjetski Savez je 1939. želio kontrolu nad Finskom, državom koja je nastala tek 20-ak godina ranije, nakon sloma Carstva, kako bi stvorio tampon državu. Finska je jako željela da ne bude dio Sovjetskog Saveza. Unatoč činjenici da je Crvena armija imala više vojnika (pet milijuna) nego što su Finci imali ljudi (četiri milijuna), rat se pokazao pogubnim za Sovjete. Naravno, nije pomoglo to što se strategija Crvene armije svodila na samoubilačku. Sovjetski Savez kao da je zalutao u Finsku nespreman za ozbiljnost dugotrajnog rata po polarnim hladnoćama. Čovjek bi rekao da barem ruski generali računaju na, pa, rusku zimu, ali ne. - u Finsku pokrivenu snijegom su krenuli s crno obojenim tenkovima, mnogi sovjetski vojnici bili su odjevenu u kaki i zelene uniforme a nisu imali ni o odgovarajuću opremu za hladno vrijeme Finska se obrana sastojala od niza poluutvrđenih mitraljeskih gnijezda koja je prepolovila Karelsku prevlaku koja povezuje Finsku i Rusiju. Međutim, veći problem za sovjetsku vojsku bilo je njezino oslanjanje na izolirane finske ceste, gdje je zasjeda na sovjetske kolone bila poput igre za finske snajperiste i protutenkovske posade. Sovjeti nisu mogli učinkovito odgovoriti jer su im nedostajale skije koje su Finci koristili da nestanu u divljini. Kakvi su bili gubici Rusa koji dovoljno govori parola, Finaca koji su dobacivali: “Toliko Rusa! Gdje ćemo ih sve pokopati?” Ipak, pukom silom brojeva, Crvena armija je nadjačala je Fince. Dok je Finska pretrpjela oko 70.000 žrtava, Sovjeti su bili prisiljeni rasporediti preko milijun vojnika, od kojih je 273.000 poginulo

9. Operacija Mars 1942. godine Jedna od dvije velike sovjetske protuofenzive koje su uslijedile nakon Staljingrada, Operacija Mars bila je toliko nevjerojatna katastrofa da ju je Sovjetski Savez jednostavno izostavio iz kasnijih povijesti. Poput Napoleona, Hitler je pokušao invaziju na Rusiju, samo da bi se zaustavio zahvaljujući taktici spaljene zemlje branitelja i brutalnoj zimi. Do jeseni 1942. Sovjeti su stabilizirali istočni front i odbacili njemačke linije od Moskve. Međutim, izbočina, nalik na glavu i vrat dinosaura, i dalje je stršila iz njemačke linije, prijeteći Moskvi. Za operaciju Mars, sovjetske snage trebale su okružiti Nijemce, koncentrirati svoju snagu na uski vrat i odsjeći "glavu" s njemačkih linija. Nijemci se nisu mogli nadati da će držati čitavu liniju fronta protiv vojske od 700.000 vojnika koju su Sovjeti skupili. Odlučili su se snažno utvrditi i koncentrirati svoje snage u selima i čvrstim seoskim imanjima u cijelom ispupčenju. Ovo bi se pokazalo kao mudar izbor. Na dan početka napada, jake snježne padavine i gusta magla ometali su sovjetsko bombardiranje i spriječili njihovo topništvo da napadne njemačka uporišta. U kaosu početnih borbi, sovjetski elementi u potpunosti su zaobišli bezbroj njemačkih uporišta. Kao rezultat toga, džepovi otpora postali su raspršeni u sovjetskim redovima. Protunapadi sa zaobiđenih položaja prekinuli su opskrbne linije i spriječili sovjetske terenske zapovjednike da komuniciraju jedni s drugima. Unatoč velikim gubicima tenkova, Georgij Žukov, planer operacije, nastavio je s bezuspješnim frontalnim napadima tri tjedna i u očajničkoj namjeri da se izjednači s uspjehom simultane sovjetske ofenzive na Staljingrad. Kao rezultat toga, Nijemci su ubili, ranili ili zarobili 500.000 sovjetskih vojnika u manje od mjesec dana, dok su izgubili samo 40.000.

10. Bitka kod Groznog 1994.-1995.: "Dajte mi jedinicu padobranaca i sredit ćemo Čečene za nekoliko sati", rekao je ruski general Pavel Gračev. Rusija je Gračevu dala 38.000 vojnika i stotine tenkova da uguši čečenski separatistički pokret. I još mu je trebalo skoro dvije godine da okonča rat (izgubivši ga). Od mnogih ruskih poraza tijekom Prvog čečenskog rata, jedan od najgorih dogodio se u Groznom, de facto glavnom gradu Čečenije. Otkako je Rusija anektirala njihovu zemlju 1870-ih, Čečeni su čeznuli za neovisnošću, pa se očekivao žestok otpor u Groznom. Ipak, Gračevov napad bio je na brzinu isplaniran - u osnovi, oklopne kolone, s protuzračnim vozilima za suprotstavljanje nepostojećim čečenskim zračnim snagama, trebale su se približiti centru grada s četiri strane. I to je otprilike to što se tiče planiranja. Prvo, početni zračni napadi kako bi se ublažio otpor gerilaca usput su uništili gradske ceste koje su bile ključne ruskim tenkovima. Novinar s terena opisao je ruske snage koje su napredovale kao "slijepe mačiće" dok su ruska oklopna vozila jurila ispred njihove pješačke pratnje, da bi bila imobilizirana i uništena čečenskim raketama ispaljenim s visokih pozicija iz zgrada. Većina ruskih vojnika nije imala obuku za gradsko ratovanje i odbili su napustiti svoje transportere kad su čečenski borci otvorili vatru. Veliki ruski tenkovi nisu mogli manevrirati uskim ulicama Groznog, pa su se na kraju zaustavili u koloni, poput "kobasice", kako je to rekao jedan Čečen. U samo nekoliko sati Čečeni su uništili 400 ruskih tenkova i oklopnih vozila. A u bitci je možda ubijeno čak 4000 ruskih vojnika.