Odavno je poznato da su Hrvati lijenčine. Nema toga čega se pripadnici tog lukavog i podmuklog naroda neće dosjetiti samo da ne bi radili. Osim što se u zastrašujuće velikom broju prijavljuju na burzu, ti drznici su u stanju i razboljeti se samo da bi otišli na bolovanje i da ne bi morali ići na svoja radna mjesta. Ovih potonjih je ipak manje jer je većini draža burza. Valjda zato što mogu duže biti bez posla.
No, ako je netko pomislio da je "onaj gore" otišao na godišnji s obzirom na stanje u Lijepoj našoj, prevario se. Naime, reda kod nas još uvijek ima. Stoga je HZZO zasukao rukave i počeo provoditi akcije kontrole bolovanja.
HZZO smatra da su kontrole uvjetovale pad stope bolovanja s 3,23 posto u 2011. na 3,12 posto u 2012., piše Poslovni.hr. Iako je ovo doista hvalevrijedna akcija (kao, uostalom, svaka koja ikome zaposlenom u državnoj i javnoj službi dade i posla, osim božićnica i regresa), mislim da razlozi smanjenja bolovanja leže u potpuno drugoj stvari. Ne kažem da 'akcijaši' ne rade svoj posao, ali horde lijenih Hrvata sve više odlaze na burzu, pa im bolovanje i ne treba.
Sanja u zemlji čudesa
I sama sam nedavno ljenčarila na bolovanju. S obzirom da znam da mi doprinose godinama uredno uplaćuju, pa tako i doprinos koji uključuje zdravstveno osiguranje, Sanja je napokon ušla u zemlju čudesa.
Znala sam da se liječnicima opće prakse svaki posjet plaća 10 kuna. To me nije toliko iznenadilo iako se njihov posao sveo gotovo na samu administraciju i eventualno propisivanje antibiotika. Dakle, bacila je liječnica pogled na grlo, preslušala pluća i ispisala dvije uputnice. To košta 10 kuna. Snimanje pluća su mi naplatili 50 kuna, kao i bris ždrijela i nosa.
Sad će se sve dobre duše udružiti ne bi li mi ukazale kakva sam ja glupača i da postoji vrlo jednostavno rješenje za takve situacije – dopunsko osiguranje. Sve je to u redu, a ni iznos dopunskog osiguranja nije tako strahovito velik (iako, nažalost, nekima je). Ali mene zanima jedna druga stvar. Ako tolike godine plaćam zdravstveno osiguranje, to je bogme poveća svota. Za što točno plaćam? Valjda da bih ostvarila pravo da ostavim knjižicu na polici ispred vrata na kojima piše: 'Ne kucaj!' Jer za to se ne plaća participacija.
O nekim drugim, zahtjevnijim, pretragama neću uopće razmišljati koliko koštaju. Evo, recimo kad su bolnice u pitanju, osnovno zdravstveno osiguranje pokriva samo 'osnovne usluge liječenja', ma što god to značilo. A uvjerena sam da će vam nakalemiti još nekoliko dodatnih, a koje ste ionako morali obaviti, i dok kažeš 'brišem iz ovog pakla', već će ti izvući 3.000 kuna iz džepa.
Doktore House, pomagaj!
Svi znamo u kakvom su nam stanju bolnice. Najblaža riječ za opis tih ustanova bi bila "ruševno", kao i sustav koji se o njima brine. Ondje vas neće dočekati tretman kakav ste viđali u Dr. Houseu ili u Uvodu u anatomiju. Ni što se tiče ambijenta ni što se tiče medicinske usluge. Nitko vas od osoblja neće držati za ručicu te danima uz puno razumijevanje razgovarati s vašom obitelji što je najbolje za vaše zdravstveno stanje (da ne bi bilo zabune, američki zdravstveni sustav je, po meni, još gori od našeg). Ondje ne možete kročiti ni u bolničko dvorište nemate li basnoslovno visoku policu osiguranja.
No, vratimo se u Lijepu našu. Kod kuće je ipak najljepše. Evo još jednog primjera. Želite li biti sa svojim bolesnim djetetom u bolnici, to "prenemaganje i izvolijevanje" ćete platiti 500 kuna po danu. Dio, naravno, unaprijed jer postoji mogućnost da usred noći s bolesnim djetetom i aparatima na koje je prikopčano pobjegnete i ne platite sve blagodati koje ste imali na raspolaganju. Stoga je bolje osigurati se unaprijed, a ne bi bilo zgorega ostaviti ni tringelt.
Tako sam napokon shvatila značenje poznate uzrečice. Zašto plaćamo osnovno zdravstveno osiguranje? Za kur*evo zdravlje! Da oprostite na izrazu.
