Sve mi se više sviđa život u Lijepoj našoj. Ulicama (odnosno poljima) teče mlijeko, a ako se još i pčelari pobune, bit ćemo u pravom smislu zemlja u kojoj teku med i mlijeko.
Dodatno me razveselilo i saznanje da u Zagrebu možeš besplatno useliti u stan jer gradonačelnik nikoga ne želi baciti na cestu.
Doduše, osjećam se pomalo kao budala jer meni i mom djetetu za vratom visi 'štrik' još 29 godina. Ali čovjek uči dok je živ, pa je već i sama činjenica da neću ostati na cesti utješna.
Stambeni krediti su za budale
Dakle, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ne želi da se isele ljudi koji su protupravno uselili u 1.200 stanova u Zagrebu. Skupština se ne slaže ni s prijedlogom da se tim ljudima ponudi mogućnost prvootkupa stanova jer smatra da bi to u neku ruku bio poticaj i nagrada ljudima koji su nogom razvalili vrata i uselili se. A ja se pitam odakle bi sad išli u otkup ako su provalili u tuđu imovinu jer nemaju novca?
Ne sumnjam u Bandićeve dobre (predizborne) namjere. Ni najmanje. Doista. No, što je s ljudima koji su digli kredite kako bi osigurali krov nad glavom sebi i svom djetetu? Jesmo li mi budale, pa sad svaku noć i svaki dan strepimo da ne ostanemo bez posla ili bez plaće, a što je u ovoj državi jedina konstanta? Što će primjerice biti s mojim djetetom ne budem li bila u mogućnosti otplaćivati kredit?
E pa, vidiš, Bandiću, u tom slučaju stan će mi oduzeti banka, a ja ću sa svojim djetetom na cestu. No, svakako me tješi činjenica da mogu nogom razvaliti vrata stana preko puta mojeg koji je neuseljen i nastaviti mirno živjeti. U tom slučaju ću se i 'papirnato' razvesti, pa ću biti samohrana majka s djetetom na cesti.
U nekoliko jednostavnih koraka do besplatnog života
Dakle, onda nastupa faza mog besplatnog života na račun one šačice zaposlenih te neredovito ili nikako plaćenih poreznih obveznika. Imat ću stan iz kojeg me nitko neće istjerati jer sam sirotinja, dijete će mi ići besplatno u vrtić jer sam sirotinja, bit će mi plaćene režije jer sam sirotinja, a primat ću socijalnu pomoć i dječji doplatak, te ću, iako sam kod kuće, dijete ipak slati u vrtić jer ono na to ima pravo, a i ja ću uštedjeti na hrani s obzirom da će ondje dobiti četiri obroka. A ja ni nemoćna, ni toliko stara, ni bolesna neću raditi jer ću tada izgubiti ove povlastice.
Zakonski – ja na sve to u tom slučaju imam pravo!
I opet ponavljam, ne daj bože nikome takvih povlastica, ali žalosno je to što će se za njih najmanje izboriti oni kojima su najpotrebnije.
Ako može ona, što ne bih i ja?!
Evo samo jedan od banalnih primjera. Žena je majka petero djece (tri različita partnera). Nezaposlena. Dobila stan i plaćene režije. Prima socijalnu pomoć, naknade od Grada za djecu te dječje doplatke. Djeca idu u školu i u vrtić. Za vrtić za peto (dvogodišnje) dijete se izborila jer, premda je kod kuće, mora stalno ići na liječničke pretrage?! E sad, ili sam ja luda ili tu nešto ne 'štima'. Kako je takva teško bolesna žena sposobna rađati? O brizi za djecu neću ni govoriti jer je upravo taj maleni dvogodišnjak završio i u medijima prije nekoliko mjeseci.
I ne, Bandiću, nije se prijavila čak ni da bi stubište u svom ulazu očistila jednom tjedno za kakvu-takvu naknadu. Valjda zato što je teško bolesna, ali je dovoljno zdrava da može pušiti i doseljavati partnere u stan koji je dobila kao samohrana majka.
Zakonski – ona na to sve ima pravo!
Ima li dobrovoljaca za lopatanje?
U toj rak-rani Zagreba, naselju Sopnica – Jelkovec, kafići su puni kad je vrijeme isplate socijalne pomoći. I to istetoviranih tipova s trbušinama, a bez vrata, koji bi, kako bi rekla moja mama, mogli konju rep iščupati. Znaš li što govore? 'Pa što bih ja radio kad ionako imam sve besplatno!' I u pravu su. Njima je jednostavnije prodavati kojekakvu robu po kafićima nabavljenu kojekakvim kanalima. Pa kod njih možeš naći sve od igle do lokomotive koliki je izbor.
Zakonski – oni na sve to imaju pravo! Njihova djelatnost nigdje nije prijavljena. Oni su nezaposleni, bez primanja i roditelji četvero, petero, pa i više djece.
Predlažem da napraviš mali test. Evo, sad će zima i idealno vrijeme za to. Napravi popis ljudi koji su dobili stanove od Grada i neka se odrede dani za čišćenje snijega (premda se to može izvesti i s čišćenjem stubišta naprimjer). Postavi nekoga tko će voditi evidenciju i nadzirati ih. Vjeruj mi, jako bi se razočarao kome si sve dodijelio život na teret Zagrepčana.
Većina tih ljudi ne želi čak ni na taj način ni Gradu ni susjedima i sugrađanima iz čijih se doprinosa uzima za njihov krov nad glavom uzvratiti ni izaći u susret. Ma ne bi ni da im još i neku naknadu ponudiš. Probaj i uvjeri se.
A što je najžalosnije, sigurna sam da bi najrevniji bili i najviše se osjećali dužnima oni koji takvu socijalnu pomoć doista trebaju i koji zbog bolesti ili invalidnosti nisu u stanju zasnovati radni odnos i skrbiti o sebi i svojoj obitelji.
Razmisli malo, Bandiću. Kao što ja ovom kolumnom hodam po tankom ledu jer će me mnogi optužiti da sam se obrušila na najosjetljiviji društveni sloj, ti po tankom ledu hodaš jer svojom politikom potičeš razvijanje tog najosjetljivijeg društvenog sloja, odnosno razvijanje onih koji parazitiraju prikazujući se lažno kao taj najosjetljiviji sloj.
