"Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi, i da li i'ko zna što more sprema?“ pjevala je Radojka Šverko sada već davne 1970. godine. Bilo je to vrijeme kada su si mnogi širom svijeta postavljali slična pitanja. Nakon perioda mira, obnove i prosperiteta, dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata oblaci nad čovječanstvom bili su iz dana u dan sve gušći i sve crnji.
Rat u Vijetnamu, utrka u (nuklearnom) naoružavanju, blokovska podjela, ekonomske krize… prijetili su novom katastrofom. Treći svjetski rat ipak je izbjegnut ali je svijest o krhkosti mira i stabilnosti kao sjena nastavila pratiti ljudski rod.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvoje Klasić - Dan državnosti
Neka su društva tu sjenu shvatila ozbiljno i poduzela dalekosežne reforme u sferi obrazovanja, zdravstva, socijale, pravosuđa i demokracije. Poučeni iskustvima 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih naglasak su stavili na borbu protiv populizma, nacionalizma i pojave političkih stranaka (i političara) s autokratskim ambicijama. Ta društva vremenom su postala, i do danas ostala, najbogatija, najrazvijenija i najpravednija.
Neprestano ponavljanje grešaka
Postojala su međutim tada, a postoje i danas, društva koja ne vjeruju u istinitost stare latinske izreke da je iskustvo najbolji učitelj pa umjesto da na svojim i tuđim greškama uče ona tuđe i svoje greške neprestano ponavljaju. Kako inače razumjeti i opravdati rezultate izbora i izbornih anketa o kojima posljednjih dana čitamo u medijima?
U Slovačkoj je najbolji rezultat na nedavno održanim izborima postigao Robert Fico, političar koji unatoč svemu što se događa u Ukrajini i dalje podržava Vladimira Putina, a "ukrajinske fašiste i naciste" smatra odgovornima za napad Rusije na tu zemlju. I kao da to ne bi trebalo biti dovoljno slovačkim biračima, Fico je već jednom napustio premijersku dužnost, i to nakon masovnih prosvjeda koji su upravo njega i njegovu stranku proglasili glavnim krivcima za sveprisutnu korupciju u društvu.
Iako su izbori u SAD-u tek sljedeće godine ankete pokazuju da bi Donald Trump, poznat po seksističkim, rasističkim i šovinističkim izjavama, kojemu se trenutno sudi za kršenje zakona i financijsku prijevaru, i koji snosi odgovornost za pokušaj državnog udara, na sljedećim predsjedničkim izborima mogao odnijeti pobjedu.
Aleksandar Vučić već deset godina vlada Srbijom na izrazito autokratski način sam si dodijelivši ovlasti koje mu po ustavu ne pripadaju. U tih deset godina Srbija je (p)ostala jedna od najnerazvijenijih i najsiromašnijih europskih država, društvo u kojem su pravosuđe i velika većina medija pod kontrolom stranke na vlasti, i u kojemu korupcija izjeda društvo na svim razinama. To je država čija vanjska politika nanosi veliku i dugoročnu štetu unutrašnjoj politici, ali izaziva i nemir u susjednim državama, posebno onima koje Beograd doživljava vlastitom interesnom sferom u okviru tzv. srpskog svijeta. Ali sve to većini građana očito nije dovoljno jer su po rezultatima posljednjih anketa vladajuća stranka i njezin lider i dalje daleko najjači i najpopularniji politički akteri u Srbiji.
I Hrvati svog konja za trku imaju
Mogao bih nabrajati još ovakvih primjera, ali ću, ne kao šećer za kraj nego više kao sol na ranu, naposljetku istaknuti da i Hrvati svog konja za ovu neslavnu trku imaju. Taj konj koji, unatoč svim korupcijskim aferama, financijskim skandalima i kaznenim progonima stranačkih dužnosnika, ne prestaje pobjeđivati zove se HDZ. A sudeći prema aktualnim anketama poraza se ne moraju bojati niti na sljedećim izborima.
Jer, očito (pre)veliki broj hrvatskih birača upravo u HDZ-ovom načinu vođenja države i upravljanja društvom prepoznaju poželjan i sebi blizak obrazac ponašanja. I zato se na ovu bolnu istinu odlično nadovezuje još jedan stih pjesme s početka teksta koji, poput hrvatske stvarnosti, ne odiše prevelikim optimizmom: "Kud vodi ovaj put, kojim smo krenuli, od svega samo znam, povratka nema!"
