Slavonska glazbenica i kantautorica Mia Dimšić ove godine obilježava deset godina na sceni, a upravo radi na posebnom projektu – prvom albumu obrada. Riječ je o pjesmama koje su obilježile njezino djetinjstvo i odrastanje, a koje, kako sama kaže, i danas čine važan dio njezina identiteta. U razgovoru za Net.hr iskreno govori o karijeri, budućnosti i novom albumu.

Nedavno ste objavili novu pjesmu S tobom il’ bez tebe, čiji su autori glazbe i teksta Miroslav Škoro i Ivica Plivelić, a aranžman potpisuju Ivica Murat i Matija Škoro. Kako je došlo do te suradnje i što Vas je privuklo u toj pjesmi da joj posvetite vokalnu izvedbu?

Prije nekoliko mjeseci Miroslav i ja smo se sreli na jednom zajedničkom nastupu i on mi je spomenuo da ima jednu pjesmu koju bi mi volio odsvirati. Ubrzo sam se našla i u njegovom studiju s ostatkom ekipe te po prvi put čula pjesmu „S tobom il' bez tebe“ na gitari i jako mi se svidjela. Kad pišem ili biram pjesme, uvijek mi je važno da funkcioniraju samo na gitari s vokalom, onda znaš da na pjesmu možeš složiti bilo kakav aranžman i ona će prodisati. Kako sam u tom periodu već planirala pojaviti se i na ovogodišnjem festivalu „Zlatne žice Slavonije“, odlučila sam sve to spojiti u jednu domaću slavonsko-osječku priču i nastupiti s tom pjesmom i drago mi je da je to sve tako lijepo ispalo.

Pjesma S tobom il’ bez tebe nosi ljubavnu tematiku. Koliko ona odražava vaše osobno iskustvo: jeste li u ovom trenutku „s nekim“ ili „bez nekoga“?

Imam pravilo sama sa sobom da o tom dijelu svog života ne govorim javno. Puno je toga što kroz pjesme izađe van, puno ranjivosti, emocija i osobnih priča, ali mislim da je ljepše kad slušatelj u tome pronađe nešto svoje i protumači na svoj način.

Foto: Goran Čižmešija

Je li Vam lakše svoje emocije ispričati kroz pjesme nego kroz razgovor?

Oduvijek mi je bilo lakše emocije izraziti na papiru nego „u stvarnosti“. Vjerojatno sam zato odmalena pisala dnevnik, pjesmice, sastave, igrokaze, izmišljala priče i zaplete romana... Štogod bi mi u tom trenutku palo na pamet. U ovoj odraslijoj dobi se aktivno trudim raditi na komuniciranju svojih emocija bez puno cenzure u trenutku kad je to potrebno, ali to mi ne polazi uvijek tako lako za rukom.

Na vašem Instagram profilu mogli smo vidjeti storyje u suradnji s Croatia Recordsom i kadrove iz studija koji nagovještavaju da trenutno radite na novom albumu. Možemo li očekivati da će pjesme na novom albumu žanrovski biti u sličnom ruhu (pop s elementima tradicionalnog) ili pripremate nešto potpuno drukčije?

Novi album na kojem trenutno radim bavi se pjesmama koje su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje i do danas su velik dio mene. Bit će to moj prvi album obrada što mi je samo po sebi izlet u nepoznato. Zasad je to sve što ću reći, na društvenim mrežama ću nastaviti otkrivati djeliće priče do konačnog izlaska albuma.

Foto: Goran Čižmešija

Kako će se ovaj album razlikovati od vaših prethodnih (Život nije siv, Božićno jutro, Sretan put) u smislu tematike i zvuka?

Zvučno će album imati neke sličnosti i zajedničke niti s dosadašnjima, ali na njemu ima i pjesama kakve stilski dosad još nisam snimala i to me jako veseli. Mislim da se sa svakim albumom treba malo baciti u vatru i probati nešto novo.

Nedavno ste nastupili u Požegi u sklopu Zlatnih žica Slavonije, a publika vas je nagradila velikim pljeskom, osobito za tamburaške standarde. Koliko vam znači spajati svoj pop-country stil s tradicijom?

Puno mi znači jer je tambura veliki dio mene od malih nogu. Moj je tata prije nego što smo se sestra i ja rodile aktivno svirao tamburu u bendu, nakon toga smo sestra i ja odrasle u folkloru, a poslije i svirale u tamburaškom orkestru i naši prvi izlasci su bili na tamburaše. Osim toga, obožavam country, a mislim da je slavonska tambura na puno načina naš country. Ona ima još puno toga za pokazati i ponuditi što na našoj što na internacionalnoj sceni.

Ove godine obilježavate jubilarnih deset godina na sceni. Kada pogledate unatrag, na što ste najponosniji, a što još uvijek priželjkujete ostvariti?

Ponosna sam na sve. I na ono što mi se sviđalo pa sam u tome uživala, a možda još više i na ono što mi se nije sviđalo pa sam to stoički podnijela. Na ono u čemu sam bila odlična i na ono u čemu nimalo nisam jer me to drugo puno više naučilo. Sve ima smisla takvo kakvo je. Ponosna sam što živim od svojih snova i svaki dan radim ono što volim i što oko sebe imam dobre i poštene ljude kojima je stalo. Priželjkujem si još puno toga, imam puno ideja i snova, a što će se i kako ostvariti nek pokaže vrijeme.

U knjizi Cesta do sna ste opisali svoje odrastanje u Osijeku, prve ljubavi, prijatelje, ali i izazove na putu prema uspjehu. Koji Vam je bio najteži dio za napisati i podijeliti s publikom?

Pisanje knjige „Cesta do sna“ je bilo prekrasno iskustvo od početka do kraja. Toliko je terapeutski pisati o svom djetinjstvu i odrastanju iz sadašnje perspektive i reći neke stvari koje su mi prije bile nepojmljive ili sam ih se čak sramila. Najteže mi je bilo pisati o prvoj ljubavi i to je jedino ime u knjizi koje sam promijenila jer s tom osobom više nisam u kontaktu pa ju nisam mogla, kao većinu drugih, pitati za dopuštenje da ju spominjem u knjizi. To poglavlje sam i najduže pisala jer sam puno vagala što reći, a što ne reći i što je ipak malo preosobno za podijeliti.

Spomenuli ste ranije da su vas na pisanje potaknuli stari dnevnici i spomenari. Jeste li kroz pisanje otkrili nešto novo o sebi ili možda ponovno doživjeli neke trenutke koje ste bili zaboravili? Je li vas nešto prilikom pisanja posebno ganulo, razveselilo ili potaknulo na razmišljanje?

Pisanje je za mene oduvijek ljekovito i sama činjenica da sam imala cijelu zbirku dnevnika iz kojih sam se mogla prisjetiti najsitnijih detalja za ovu knjigu to potvrđuje. Prošla sam cijelu lepezu emocija sama sa sobom dok sam ju stvarala, od onih za mene najosjetljivijih dana u djetinjstvu pa do nekog putem stečenog samopouzdanja i probijanja na glazbenoj sceni. Zapravo je to bio najljepši dio: vidjeti crno na bijelo da je cijeli put imao smisla i da se sve moralo dogoditi baš tako kako se dogodilo. Negdje u periodu završavanja knjige sam ponovno gledala seriju „Dawson's creek“ koju sam kao dijete jako voljela. Uvijek sam željela biti kao Joey odnosno Katie Holmes i u jednoj od zadnjih epizoda kad Dawson snima o njoj film, on ju pita kako bi ona nekome opisala o čemu je taj fim, a njezin je odgovor: „Govori o curi koja je željela više nego što je imala i morala je odrasti da shvati da već ima sve što je ikad htjela.“ Eto, to je u jednoj rečenici ono što je meni knjiga „Cesta do sna“. Taj sam citat na kraju i ubacila u zadnje poglavlje.

{ARTICLE_WEB_SUPERTITLE} /

{ARTICLE_WEB_HEAD}

Kad biste danas ponovno krenuli pisati dnevnik, što biste zapisali na prvu stranicu?

Napisala bih samoj sebi: „Ne živciraj se oko stvari kojih se sutra nećeš ni sjećati.“ Najljepša stvar koju nam donosi starenje je što sve bolje biramo svoje bitke. Sve manje vremena nam treba da shvatimo što je važno, a što ne. Veselim se svakom novom danu jer znam da svakim danom to radim sve bolje.

U knjizi važnu ulogu ima i koncept sinkroniciteta – ili kako kažete, Gospodin Život. Na koji način vam ta filozofija pomaže i danas, kad već imate bogato iskustvo na sceni?

Vjerujem da smo svi tu da se prisjetimo samih sebe i ponovno se upoznamo. Kao djeca smo prirodni, spontani i autentični i onda to ulaskom u svijet odraslih polako ali sigurno gubimo da bismo se, neki više a neki manje uspješno, čitav ostatak života pokušavali ponovno upoznati sa samima sobom i vidjeti se i prihvatiti kakvi stvarno jesmo. U tome nam pomažu naši bližnji, poslovi kojima se bavimo, slučajni prolaznici, prilike koje nam stižu... sve što se oko nas događa u službi je toga i ništa nije slučajno. Kad sam počela živjeti s tim uvjerenjem, sve mi se u životu složilo na nevjerojatne načine i veliki dio knjige čine upravo te naizgled neobjašnjive slučajnosti odnosno sinkroniciteti. Shvatila sam da te život voli ako ti voliš život i obratno i zamislila sam ga kao nekog gospodina sa cilindrom koji mi kaže: „Ti zamišljaj, ja ispunjavam.“ Zasad je naše prijateljstvo čvrsto i postojano i ono mi pomaže ne samo u karijeri nego i u bilo kojem životnom izazovu.

Foto: Goran Čižmešija

Vaša knjiga nosi optimističan naslov Cesta do sna. Koji je Vaš idući „san“ koji planirate ostvariti?

Idući san kojem ću se posvetiti je album koji trenutno nastaje. Zanima me kako će ga ljudi prihvatiti i što će mi novo donijeti u život. Od ovih dugoročnijih planova svakako se želim vratiti i pisanju na engleskom i napraviti još jedan takav album jer se tome u zadnje vrijeme nikako nisam stigla posvetiti. Sve u svemu, neka samo bude puno glazbe, kreativnosti, novih ljudi i pustolovina kao i dosad i ja sam zadovoljna.

POGLEDAJTE VIDEO: Putnički avion 18 minuta kružio prije nego što je sletio, razlog će vas šokirati