Spisateljica Josipa Pavičić Berardini je junakinja. Ona istinska i prava. I Ivana Orleanska bi je zvala u ekipu. Smireno i hrabro govori o bolesti i svojoj novoj misiji – želi proći svako mjesto u Hrvatskoj promovirajući svoju knjigu 'Šest milimetara'– s ciljem da osvijesti žene da idu na preglede.
Povod našeg razgovora je vaša četvrta knjiga 'Šest milimetara' koja govori o vašoj borbi s rakom dojke. Čestitamo na hrabrosti! Kakav je osjećaj napokon knjigu držati u rukama?
Ova četvrta knjiga se stvarno jako razlikuje od one prve tri, riječ je tri romana, tri ljubavne priče koje sam ja pripremala za nekako ljetno štivo. Ovaj četvrti roman je baš moja ispovijest. Iskrena je i nema tu fikcije, sve je to proživljeno i doživljeno. Napisala sam to s puno emocija, ljubavi i boli. Zadnje tri godine sam je pisala, a najviše sam napravila u ovoj godini. Posvetila sam se tome u potpunosti, svaki dan. Shvatila sam da je najbitnije od svega ta neka poruka koju sam htjela poslati, a gledajući u povratne reakcije, čini mi se da sam uspjela u tome. Prvo sam ženama htjela dati do znanja, ako mogu ja, možeš i ti. Drugo, htjela sam približiti ta neka promišljanja koja ti se dogode u glavi koja su neminovna kad te zakači takva jedna dijagnoza za koju su te svi uvjerili da je neizlječiva i da se od nje umire. Najviše od svega sam htjela objasniti ženama, čak ne moraju biti oboljele i ne trebaju proći tu patnju, nego općenito ženama objasniti koliko je važno da se vole, bez obzira na sve. Koliko je važno da si ne daju minuse i da se poštuju. Da znaju da vrijede i da zaslužuju dobro. To žene zaborave.
Koliko je trajao proces prihvaćanja bolesti? Kako ste reagirali kada ste čuli dijagnozu?
Isprva sam šutjela, što je trajalo nekoliko mjeseci. To je znao moj suprug i moje dvije - tri kume i najbliže prijateljice. Okrenula sam tišini i bježala od svega. Bila sam u određenoj vrsti izolacije. Odgovaralo mi je da da budem sama sa sobom. I onda sam došla do jednog trenutka kad sam si rekla: 'Gle, Josipa, ako trebaš umrijeti, umrijet ćeš.' Što god se treba dogoditi, dogodit će se. Kad sam tu stepenicu prešla, onda sam se vratila i obavila sve što sam trebala. Vjerovala sam u dobro i mislila pozitivno. Vjera je dosta bitna. Jer ako znam da mogu birati hoću li misliti pozitivno ili negativno, onda mi važno da mislim pozitivno. Ja sam jedna od onih koja vjeruje u čuda. Vjerujem da ovo može biti ovako, a ono onako. Znam da ništa na svijetu nije nemoguće. Meni je u toj fazi pomoglo što znam za neke žene koje su uspjele izliječiti se, koje su preživjele i koje su dobro. Zakačila sam se za takav uzor. Znala sam ako mogu one, onda mogu i ja. Zato to želim govoriti i sama. Kao brbljava papiga svima to želim dati do znanja. Kad dođeš u taj šumasti osjećaj u glavi, kad dobiješ tu težinu na plućima i taj određeni strah, vjerujte mi, jedan osmijeh, jedna riječ topla, može puno pomoći. Pogotovo kad je netko to i preživio. Znaš da to sve autentično.
Progovarate o tome tako otvoreno...
Osjećam se dobro, znaš zašto? Zato što znam da mjesečno barem nekoliko žena ode na pregled zbog mene. Ja to znam jer s njima komuniciram. Odabrala sam neki novi smjer u životu. I zato sam zahvalna svojoj bolesti. Jer sam spoznala stvari koje možda ne bih od mene došle još sljedećih pedeset godina.
Javljaju vam se žene koje vas pitaju savjete, kako reagirate?
Ja se rasplačem, uglavnom. Gotovo svakodnevno dobivam poruke od žena. Putem maila, u inbox Facebooka ili na web stranici. Plačem jer su to tako dirljiva pisma žena u terminalnoj fazi koje odlaze, ali isto tako ima žena koje su došle na vrijeme koje su spasile glavu. Meni je moje pisanje bilo određena terapija. Svatko ima svoj način, kako to još jednom izbaci van. Povratne informacije su stvarno prekrasne. Želim da moja knjiga dođe u što više ruku čitateljica, jer sam je stvarno ispisala iz baš skroz.
I najpoznatije žene svijeta odlučile su progovoriti o tome. Angelina Jolie učinila je dvostruku mastektomiju…
Ona je očito imala ogromni strah od toga s obzirom na to da je preživjela maminu smrt i mamin odlazak zbog raka. Nitko od nas ne može znati što je žena prošla. Sigurno nije tu odluku donijela lako ni jednostavno. Očito zbog te količine boli koju je iznijela zbog mamine smrti je žena odlučila da odstrani dojke i jajnike. Naučila sam da nikome u životu ne treba suditi za ništa i da se ničemu ne treba čuditi. Nikada ne znaš što je nekoga konkretno dovelo da naprave određene poteze u životu, a svi smo mi ljudi i svi smo u stanju učiniti sve. Osobno, ne vjerujem da bih odstranila grudi da nije bilo raka, bez obzira na genetske rezultate koji su pozitivni, ali ja isto tako razumijem i njezin potez.
Govorite o bolesti kao da vam je donijela puno toga dobrog?
Svaka moja prijateljica iz karcinomskog kluba kad se mi zagrlimo u tom zagrljaju ima toliko ljubavi da ja ne znam da se taj zagrljaj mogu pronaći s ljudima koje znam dvadeset godina. To je taj trenutak u kojem se zapravo prepoznaš. Mi smo se bojali identično i identično smo došli do onog trenutka gdje ti se u glavi okrenu prioriteti. Kad shvatiš da ako ne voliš samu sebe, kako mogu očekivati da me netko voli. Kad gazim samu sebe, što da očekujem od drugih ljudi. Ljudi mi rade samo što im dozvolim i dam. Ja nikad nisam znala reći ne, uvijek sam se za nešto krivila. Uvijek sam mislila da sam najgora, da sve mogu bolje. Gle, dosta! Stop! Vrijeme je da se počnem cijeniti za svoj trud, a ne samo za rezultate. Vrijeme je da si prestanem davati minuse. Vrijeme da se zavolim i da živim svoj život punim plućima, jer sam shvatila prolaznost. Možda imam pet godina, možda dvije i pol, možda imam pedeset. Ne znam. Ali to više nije floskula iz mojih usta. To je nešto što zaista vjerujem.
Raspao vam se i brak, no i dalje ste ste si potpora - to je veliki uspjeh…
Uspjeli smo. Taj dokument koji potpišeš kad se spajaš, ili ga potpišeš kada se razdvajaš, meni jako malo znači, jer ja svog bivšeg muža volim kao čovjeka. To na papiru potpisano, jesmo ili nismo, stvarno nije važno. Teško mi je bilo jako i jako sam patila zbog te razvoda. Iako sam znala da sam se promijenila i da je neminovno, ali dijete je tu, nema potrebe da idemo u ratove. Idemo živjeti živote i olakšati jedno drugom maksimalno.
PUKLA LJUBAV: Razvodi se Josipa Pavičić nakon četiri godine braka
Za razliku od Severine koja vodi otvoreni rat u kojem se ne biraju sredstva, kako vi komentirate tu agoniju?
Severinu jako volim i jako poštujem i znam da je prekrasna mama. Strašno je za gledati kad te netko gađa kamenjem zato što si poznata. Može se tebi ne sviđati njene pjesme, njena haljna, imaš pravo na to, ali ne diraj ono što ne poznaš. Ne diraj ženu, pusti je na miru. Ne shvaćam koliko si ljudi dopuštaju, a onda se žele da su nesretni. Ljudi nemate svoje živote. Brinete se o tuđim životima, kako ćete biti sretni? Ne gledate sebe nego kritizirate sve. Ja sam joj apsolutno podrška i razumijem je. Najljepšu i najpozitivniju energiju joj šaljem i vjerujem da će se to razriješiti za dobrobit tog dječaka. Znam da njega i njegov otac voli, ali mislim da ne možeš to napraviti djetetu koji pet godina živi s majkom. Mali je sretan, nasmijan i veseo. Držim fige da to završi tako da dijete bude uz svoju majku.
Imate veliku misiju sada?
Kako sam knjigu završila u Biogradu, odlučila sam da mi tamo krene turneja koja će trajati godinu dana. Promocija će biti na brodu i strašno me to veseli. Želim ići gdje god, zaći u svako malo mjesto, a ne samo posjetiti velike gradovima, želim ići i u mala mjesta. Gdjegod.
