Malo je reći da je Fabijan Šovagović legenda hrvatskog glumišta. Glumac iznad glumaca, gluma iznad glume - tako otprilike možemo opisati život ovog dobroćudnog Slavonca, ali i te bi riječi bile premale.
U svojoj bogatoj karijeri utjelovio je ludog Boška u legendarnom partizanskom filmu "Bitka na Neretvi" iz 1969., svjedočili smo neuništivoj prosjačkoj torbi dide Kikaša i neumorom zanatu svoga roda u "Prosjacima i sinovima" Ivana Raosa iz 1971., kao Jožicu Kičmanovića gledali smo ga "U registraturi", kao Šimu u "Đuki Begoviću" i "Sokol ga nije volio". Fabijan je hrvatskoj kinematografiji ostavio enormno blago.
Svoje Ladmirevce nosio je u srcu cijeli svoj život
Fabijan je rođen na današnji datum 1932. u selu Ladimirevci pokraj Osijeka, u obitelji Josipa i Tonke, kao četvrto i najmlađe dijete obitelji Šovagović. Kako su mu i majka i otac umrli kad je bio jako malen, brigu o siročadi preuzeo je njegov stric Šime.
Nakon završene osnovne škole u Osijeku upisuje srednju Građevinsku školu. Jednom je prilikom priznao kako su svi živjeli u jednoj kući. Sva su djeca tada spavala u jednoj sobi u kojoj je bila peć, a prije nego što je umrla - majka ga je htjela dati u svećenike.
Po završetku svog školovanja kratko vrijeme radio je kao građevinski tehničar, ali 1953. godine upisuje se na studij glume na zagrebačkoj Akademiji kazališnih umjetnosti. Četiri godine poslije je diplomirao i glumio u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK).
Svoje rodno selo nikada nije zaboravio. Štoviše, čak je i prije studija glumio i režirao u amaterskim predstavama u Ladimirevcima i omladinskom KUD-u "Milica Križan" iz Osijeka. Ipak, kao njegova prva uloga računa se ona u filmu "Svoga tela gospodar".
Tijekom života utjelovio je više od 250 likova
Imao je nezaboravna glumačka ostvarenja. Pamtit ćemo ga kao Jožu Svetog u "Brezi", Milu Vrbicu u "Kuda idu divlje svinje", Micana u "Kad čuješ zvona", ludog Boška u "Bitki na Neretvi", Antu u "Lisicama", didu Kikaša u "Prosjacima i sinovima", Lazu u "U gori raste zelen bor", učitelja Andru u "Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj", Matiju Gupca u "Seljačkoj buni" i Šimu u "Sokol ga nije volio" i "Đuki Begoviću".
Imao je dvije ljubavi - kazalište i Maju
Uvijek je govorio da mu je ipak, ispred svega, kazalište. No, to se zasigurno nije odnosilo na njegovu ženu, Maju Blaškov, s kojom se 1963. oženio i iste godine s njom dobio i kćer, afirmiranu glumicu Anju Šovagović Despot, a zatim, tri godine nakon i sina - također poznatog glumca Fabijana Šovagovića.
Nakon što je devet godina bio slobodnjak, 1966. godine, kada mu se rađa sin, primljen je u Dramu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.
"Kad se Anja odlučila za glumu, nije mi to smetalo, samo sam bio malo ljutit što je prilično naglo odbacila violončelo. A Filip je mislio da neće morati raditi ode li u glumce! Prevario se. Neprestance mu govorim da mora čitati jer se pred kamerama točno vidi koliko tko ima u glavi. On je nadaren, to je istina, i zgodan na djeda, a i baš mu zato govorim da ima usta kao lavabo. Da razbijem njegovu fascinaciju samim sobom. Znate, gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako. Smatram da je teško poput oranja", otkrio je Fabijan u svojim "Zapisima".
Žao mu je što ništa nije snimao sa svojom obitelji
"Žao mi je što dosad ništa nisam snimio sa svojom djecom, kćeri Anjom, sinom Filipom i zetom Draganom Despotom. Barem da se kao Hitchcock samo prošećem kroz kadar. S Anjom sam prije 16 godina glumio u Shakespearovoj 'Oluji'. Ja sam bio Prosper, a ona moja kći Miranda. Bila je tada 17-godišnja gimnazijalka. Tko bi rekao da će izrasti u glumicu", stoji na njegovim službenim stranicama.
Mislio je da neće preživjeti Zagreb
"Lutao sam i tražio stan i baš tu, u Mesničkoj gdje sad živim, naletio sam na neku gazdaricu koja je izdala sobu sa sedam kreveta. Na stropu žmirkava žarulja i do ležaja neki pas. Nisam zapamtio krevet, samo se sjećam tog psa. Zgrozio sam se na toliki jad. Ja to neću preživjeti, zaključio sam. Vratit ću se kući. Onda sam sreo Željka Blanka, kojeg sam poznavao iz Osijeka. Primio me k sebi. Podijelio je moju sudbinu. Pomogao mi. Završio sam poslije i Akademiju. Ponio sam u grad moje selo i godinama ga nosim u sebi. Htio sam pisati o tome, samo nisam znao kojim oblikom umjetničkog izražavanja da to ostvarim", također stoji na njegovim službenim stranicama. Godine 2010. postavljena mu je spomen-ploča u Zagrebu, na pročelju kuće u Mesničkoj 14, gdje je živio od 1967. do 2001. godine.
Svoj prvi moždani udar doživio je u proljeće 1990. u vikendici na Supetru. Iako je zadnjih deset godina svog života često imao zdravstvene probleme, ostvario je uloge u filmovima "Orao", "Čaruga", "Đuka Begović" i "Vukovar se vraća kući". Iz svog doma u Mesničkoj 14 često je odlazio u Vinogradsku te u bolnicu Sestara milosrdnica.
'Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti'
U Donjem Podotočju kraj Novog Čiča doživio je sljedeći udar kada je slušao vijesti o napadu na Dubrovnik. Još jedan udar dogodio se nakon povratka s prve linije gdje je gardistima recitirao Prospera iz Shakespeareove "Oluje".
Što je agresija Srba na Hrvatsku bila veća, to je i njegovo zdravstveno stanje bilo gore. Tijekom rata sa Zlatnim dukatima snimio je kultnu pjesmu "Ne dirajte mi ravnicu".
Posljednju veliku filmsku ulogu odigrao je u filmu "Vukovar se vraća kući". Od kazališta se oprašta tek 1995. godine u teatru "Gavella", ulogom u "Dundu Maroju". Posljednji film u kojem je glumio bio je "Zamrznuti kadar" iz 1999. godine. Od proljeća 2000. godine boravio je u sanatoriju Gornji grad, sve do smrti, 1. siječnja 2001. godine. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, na svoj rođendan, 4. siječnja.
