Jedna jedina zabavno-glazbena prvakinja Nina Badrić će neupitno pjevački moćno braniti šahovnicu, a izabiralo se samo varijacija pjesme. Eurosong je od vremena Abbinih '70-ih, Loganovih sentiša '80-ih, cupkanja Sandre Kim, plakanja Celine Dion, evoluirao dao T.a.t.u-iziranih, Lordijevskih i inih incidentih izbora novog stoljeća pri kojima se spoj moćnijeg lobinga po teritorijalnim linijama i inim mehanizmima simpatičnosti 'ja tebi, ti meni', šokantnog estradnog vizualnog kiča, da bi se tu negdje potajce prošvercalo i što je moguće na prvu loptu pamtljiviju pjesmu.
Veselice naprijed, ako se slučajno desi neka par exellance balada, onda će pjesma sama utirati put. Ali to spada u domenu iznimaka.
U pravilu se u nekim ozbiljnijim glazbeno istraživačkim i uživalačkim krugovima na domaći izbor za pjesmu Eurovizije gleda ne nužno s podsmijehom ili prijezirom, ali sa shvaćanjem kako se radi više o televizijskoj emisiji nego glazbenom showu u kojem je često padala sumnja na regularnost ne samo od strane gubitnika, no nikad dokazana sumnjičavost i javno prokazane lopuže uvijek su dale samo indicije naklapateljima.
Sjedeći u fotelji pred TV ekranom prošlih godinama stekla se navika komentiranja šrota po zadanom i kao takvog a priori definiranja cijele emisije. Tako da svaki pomak ulijevo ili nadesno od katastrofe i dosade zapravo je ugodno iznenađenje. U tom kontekstu ovogodišnji izbor za domaćeg predstavnika za Eurosong ugodno je iznenadio samo one koji su poput potpisnika redaka očekivali prenemaganje i kilometarske estradne kenjkavce.
Nebo je stereotip. Pjesma koja će upasti u rupu ponuđenih, premda nikada ne zapostaviti potencijalno zahvalan PR. Priča s Nininom bolešću i operacijom glasnica mogla bi empatično djelovati prilikom prizivanja pozornosti onih koji neće ostati razjapljene čeljusti zbog moćne Ninine interpretacije.
Instrumentalno stvar je baladični minimalistički uvod uz gitaru, malo bojanja klasičnim instrumentima, aranžerski napreduje do grandioznijeg razvoja i refrena koji bi svaki iole moćniji interpret odvozio u nekoliko laga i registara. Kraj će suptilno zatvoriti violinistički krug. Tekstualno ona mu poručuje kako će za nedjela sigurno dobiti pokoru od gore gdje taj Netko vidi sve. Tako bi izgledala suhoparna analiza onoga što se zapravo treba sazdati u inačici klasične beatlesovske pop formule – 'ne fućkaš je nakon prvog puta, znači da nije hit'. A Nebo se ne fićuka. Ono prodaje umjetnost unutar izbora za paradu kiča. Ključ za dobar rezultat u kontekstu svog vremena znali su Rajko Dujmić kako s Rivom tako s Fosilima, ekipa s bliskim plagijatom Shakina Stevensa u liku Danijela Popovića i legendarne Julie, dočim Ninina Nebo komunicira daleko više s pjevački neupitnim komadem Doris Dragović, ali ne ide daleko od toga. Ako postoji ijedan opravdan razlog za euroskepticizam i protivljenjenje našeg marljivog puka ulasku u bilo koje europske asocijacije, estradnjačka je glazbena show priredba kojoj pomodarski narodi već dugo vremena robuju. Britanci vraćaju starog pop šansonjera Engelberta Humperdnicka, starice Buranovskiye Babushki iz Rusije poručuju Party For Everybody u dance aranžmanu su instant hit koji osvaja na šarm, Crnogorci daju mandat Rambo Amdeusu.
Ostali susjedi ili eks teritorijalci repriziraju Joksimovića sa sličnom baladom etno privuka, makedonska Kaliopi prepjevava u klasičnom aranžiranju skačući žanrovski od balade do rock and roll sheme, Slovenci računaju na mladost svoje predstavnice, Bosanci će ružama pod stope Maye Sar. Bi li između takvih krajnosti itko nepotplaćen birao Ninu, ma koliko je voljeli i svojatali? Kad su već pali na ispitu pokušaja štiklanja Severine, nevjerojatno kako im nije palo dati mjesto Letu 3. Ili Ivanu Hrvatska. Ako išta bilo bi zabavno i pamtljivo. Prognozirati pobjednika u ovako stisnutoj konkurenciji prije lobiranja i ostalih zakulisnih igara, nije nezahvalno nego nepotrebno i nemoguće. Je li se itko sjetio poslati buhu koja prdi u G duru himnu zemlje koja je šalje u trku? Ili ozvučiti dvadeset krvlju punih krpelja stavljenih na tretman temperature izgaranja sa Zippo upaljačem - pa kad skvičanje počne? Ako nije, čuvam dvije kutije šibica pune tih malih stvorenja i copyright u hrvatskom Zavodu za intelektualno vlasništvo. Ili bi mogli ipak probati s klapama kao od Ministarstva pečatiranim nacionalnim dobrom? A možda od iduće godine ipak počnu vraćati tradicionalne vrijednosti i mjeriti pjesme prema pitkoći i uzvišenju melodije, aranžmana, interpretacije i sličnih prošlostoljetnih tričarija.
Anđelo Jurkas
