Ponekad pomislim da neke stvari dolaze predodređeno, s razlogom i u pravo vrijeme. U trenutku cvjetanja poricanja znanosti, dok znanstvenici upozoravaju na nužnost ozbiljne transformacije društvenog i financijskog sustava kako bi se zaustavilo dramatično odumiranje bioloških vrsta i oživio prirodni svijet koji je od vitalnog značaja za opstanak ljudske vrste, kada šalju uznemirujuće poruke da imamo oko 20 godina za rješavanje problema globalnog zatopljenja te upozoravaju da bi nagli pad uporabe nuklearne energije ugrozio energetsku sigurnost i klimatske ciljeve, kao i značajno povećao emisiju stakleničkih plinova, HBO je završio s prikazivanja kritički hvaljene miniserije "Černobil" koja je snimljena u koprodukciji s britanski Sky-om.
, Image: 427851454, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
I dok je serija podsjetnik na stvarnu ekološku katastrofu, do koje je došlo u Sovjetskoj Ukrajini kada je 26. travnja 1986. godine, u 1 sat i 23 minute iza ponoći, tijekom ispitivanja eksplodirao nuklearni reaktor broj 4 u černobilskoj nuklearnoj elektrani, te svjedočanstvo beskrajne ljudske gluposti, neodgovornosti, moralne izopačenosti i truljenja propadajućeg komunističkog sustava, istovremeno je implicitno upozorenje i podsjećanje današnjim gledateljima kako univerzalnost zla, ljudska kvarljivost, zlouporaba vlasti i moći, međuovisnost i neposredna prijetnja globalnog raspada nemaju granice.
Otvaranje pakla u daljini
Prva epizoda serije prikazuje trenutak otvaranja pakla, pada u kaos čija dubina proporcionalno reflektira neznanje, nepripremljenost i neorganiziranost tadašnjeg ideološki zatrovanog društva. Eksplozija rektora, međutim, nije prikazana naglo i tipično hollywoodski spektakularno iz blizine, nego kao udaljeni događaj, iz perspektive vatrogasca Vasilija Ignjatenka i njegove supruge Ljudmile koji žive u stanu u svega pet kilometara udaljenom Pripjatu, sada napuštenom gradiću na sjeveru Ukrajine.
Time su pametno prenijeli osjećaj jeze prema nepoznatom, ali i početne lažne sigurnosti kakvu su imali stanovnici Pripjata, ne sluteći moć oslobođenog nevidljivog čudovišta koje poput Carpenterove "Stvari" zaposjeda, preobražava i uništava. Da nije riječ o priči utemeljenoj na povijesnom događaju i da je serija snimljena u formi igranog filma, na osnovi prve epizode moglo bi se pomisliti da je u pitanju eksploatacijski, B znanstveno-fantastični, horor koji nastoji izgledati kao A film katastrofe, što zapravo estetski dobro korespondira sa stvarnom znanstvenom nekompententnošću i ideološkom zaluđenosti političkih struktura toga vremena.
Radikalno poricanje
Tipičan odgovor na eksplozijom nastali kaos je toliko radikalno poricanje činjenica da prelazi u parodiju, apsurdni crni humor Crnog viteza Montyja Pythona koji se odbija skloniti kralju Arthuru čak i kada u borbi s njim doslovno izgubi sve udove. Dok većina stanovnika Pripjata iz neznanja negira ozbiljnost situacije i bezbrižno iz daljine, s "mosta smrti", promatra vatru u elektrani i isijavanje poput novogodišnjeg vatrometa, Anatolij Djatlov, zamjenik glavnog inženjera, čovjek koji je te noći davao naredbe, negira činjenice čak i kada mu "drug" znanstvenik, sprženog lica, jedva se suzdržavajući da ne povraća, kaže kako je svojim očima posvjedočio da jezgre više jednostavno nema.
Odgovor proračunatog Djatlova na to, "on je u zabludi, bit će dobro, vidio sam i gore", koliko je nadrealan, toliko i crnokomičan te uspostavlja pravilo zaključivanja svih nadređenih dužnosnika i birokrata sve do samog šefa države Mihaila Gorbačova, simbola političara koji ni o čemu nema pojma i ne želi imati pojma, ali želi da se stvari srede po svaku cijenu i bilo kojim sredstvima. I, tada je teško zaboraviti riječi sa samog početka serije koje će odzvanjati do samog kraja: "Kolika je cijena laži? Nije da ćemo ih pogrešno zamijeniti za istinu. Prava je opasnost da ako čujemo dovoljno laži, više uopće nećemo prepoznati istinu."
Iskvarenost struktura i motiv nesposobnog političara koji vole pogoršati već ionako katastrofičnu situaciju, možda je najbolje prikazan prizorom kada nuklearna fizičarka Ulana Hojuk dolazi u Bjelorusiju kod zamjenika tajnika kako bi mu objasnila da zna što se dogodilo. Na njezinu konstataciju da postoji problem, ovaj bivši radnik u tvornici cipela slavodobitno joj odgovori: "radije preferiram svoje mišljenje nego tvoje."
Prijetnja globalne katastrofe
Uz otkriće radijacije švedskih znanstvenika i američkih satelitskih snimki, bit će potrebno dosta uvjeravanja Valerija Legasova, znanstvenika kojeg serija pokušava inaugurirati kao nesavršenog junaka, i nuklearne fizičarke Ulane - izmišljene junakinje serije, fiktivno utjelovljenje svih znanstvenika koji su rješavali problem, kao i jedine čiste moralne vertikale - da bi političari počeli shvaćati da se stvari otimaju kontroli i slušati eksperte kako ne bi došlo do još pogubnije katastrofe globalnih razmjera. Ipak, čak ni tada u potpunosti ne odustaju od propagande i ideologije, već poput Doriana Grayja svjesno prikrivaju stvarnu, ružnu i odvratnu sliku, u nastojanju da svijetu prezentiraju uljepšanu i lažnu sliku vlastite persone.
Od toga trenutka, kada nevidljivo čudovište postaje realna prijetnja, a ne samo fikcija nadobudnih znanstvenika, serija prelazi u manje-više film katastrofe s melodramatskim elementima, pri čemu se s jedne strane traže metode zaustavljanja katastrofe, s druge strane pokušavaju otkriti razlozi zbog kojih je uopće došlo do nje, a s treće strane pronaći put nadilaženja propagandne mašinerije, zataškavanja i moralne izopačenosti zadojenih političara do istine.
Da nije posljednje, pete epizode, koja je emitirana u ponedjeljak, "Černobil" bi se činio kao školski korektno snimljena serija s dosta predvidljivih, klišeiziranih rješenja i solidne estetike. Konvencionalno, linearno ispričana priča ambiciozno pokušava na pojednostavljen način obuhvatiti složene i zamršene događaje, s mikro i makro stajališta, tako da se grana u više smjerova, kombinira fikciju i stvarnost te prati mnoštvo likova. Zbog toga u početku može biti teža za pratiti, a nakon prve dvije jake i nabijene epizode, kada se izlaganje uspori, može se činiti i pomalo monotona.
Sjajna kulminacija priče
Međutim, zadnja epizoda pokazuje zašto je potrebno svako djelo pogledati do kraja, ako ga želite pravedno i dobro prosuditi. Kulminacija priče se događa na suđenju glavnim i odgovornim za katastrofu, Djatlovu, Viktoru Brjukanovu, koji je bio direktor černobilske centrale, i Nikolaju Fominu, glavnom inženjeru, kada se svjedočanstvom znanstvenika i Legasova, uz nekoliko retrospekecija ("flashbackova") dolazi do detaljnog objašnjenja svih krivih koraka koji su doveli do eksplozije reaktora.
Od početnog kaosa, tako konačno dolazimo do reda i istine na koju tadašnje totalitarne političke strukture nisu bile spremne. Koliko je istina u tom trenutku imala razarajuće značenje, simbolički je prikazano u retrospektivi velikom i spektakularnom eksplozijom reaktora pri samom kraju koja predstavlja istovremeno i emocionalni vrhunac serije.
Veliki edukativni potencijal
Usprkos svim mogućim, pa i opravdanim prigovorima, kao, primjerice, da CGI efekti nisu najuvjerljiviji u nekim dijelovima ili da je snimljena na engleskom jeziku, serija posjeduje veliki edukativni potencijal, posebice za mlađe generacije. Emotivno je angažirala svjetsku javnost, pokazavši s jedne strane iznimnu moć audio-vizualnog medija, a s druge strane aktualiziravši jedan tako važan povijesni događaj. U konačnici, na vrlo sugestivan način ukazuje na moguće posljedice spajanja ideologije, tehnologije i nekompetentnosti, upozorava na opasnost stavljanja apstarktnog kolektivnog identiteta iznad pojedinca te laži ispred istine iz opsesivnog straha od gubitka moći i poniženja.
