Odakle ljubav prema glumi? Jesi li već kao mala znala da ćeš se baviti glumom ili si htjela biti nešto potpuno drugačije? Svašta sam htjela biti, kao mala nisam odmah znala da želim biti glumica, mislim da se ta ljubav, ili možda bolje reći čežnja, razvila pred kraj osnovne škole i, s usponima i padovima, se razvijala u meni godinama. No zanima me i pisanje, zanima me i psihologija, i bilo je vrijeme kad sam se htjela time baviti, a ne glumom. Što je po tebi gluma? Je li to posao kao svaki drugi, ili je to više poziv i stil življenja? Ne znam što je to. Možda bi trebao biti samo posao, ali meni nije. Ma nije to samo kod mene, kod većine glumaca koje znam je to poziv i stil življenja. I kad nisam na snimanju ili na sceni, promatram ljude, situacije, upijam vanjski svijet, slušam kako pričaju, što pričaju. Sve su to sitnice koje obogaćuju glumce.
Imaš li glumačke uzore? Koji su to? Ima puno glumaca koje volim, ali zanimljivo mi je kako uloge pripremaju Meryl Streep, Robert DeNiro, Daniel Day-Lewis, Natalie Portman, Antony Hopkins... volim jednostavnost koju ima Russel Crowe, volim magnetizam koji ima Al Pacino... Od naših glumaca volim gledati Krešu Mikića, Jadranku Đokić, Kseniju Marinković...
Koja ti je do sada najdraža uloga koju si radila i što ti je posebno donijela? Uh...svaka uloga je nešto donijela (i odnijela :) ... a ne znam koja mi je najdraža. Mogu reći da mi je najteža uloga Marie u Woyzecku koju sam igrala neposredno nakon završene akademije, ali mi je s vremenom postala jako draga jer sam kroz nju možda najviše naučila. Postoji li neki lik iz književnosti ili filma koji bi žarko voljela utjeloviti jednog dana, ili neko djelo koje bi voljela obraditi u kazalištu? Voljela bih igrati ulogu Mathilde u 'Leonu profesionalcu'...no za to sam prestara, voljela bih igrati Elizabeth Bennet iz „Ponos i predrasude“, voljela bih snimiti film po knjizi Carlosa Ruiza Zafona.
Koji su ti najdraži spisatelji, redatelji, općenito koji žanr preferiraš? Od spisatelja volim Carlosa Ruiza Zafona, Alice Munro, Joa Nesba, Dostojevskog. Od redatelja volim Chistophera Nolana, Martina Scorseesea, a volim sve žanrove, uopće ne biram, samo da je dobra, pametna priča koja me iznenadi, drži, natjera me na razmišljanje ili me samo baci u atmosferu koju nosi.
Pri stvaranju lika, imaš li već neke iskušane recepte i imaš li neke određene rituale pred snimanje/izvođenje? Nemam rituale, nisam praznovjerna (iako volim slušati priče drugih glumica o svojim praznovjernim postupcima, to me uvijek razveseli), ali imam 'recepte', kako si ih nazvala. Bolje da ih ne navodim ovdje, nisu baš zanimljivi.
Studirala si glumu na Osječkoj akademiji, no i lutkarstvo. Koliko si do sada radila lutkarskih predstava, i bi li se voljela posvetiti i tome. Koliko je to drugačije za glumca (ili nije)? Radila sam samo jednu lutkarsku predstavu nakon završene akademije (Uh, užas, samo?!), ali tako me nekako život odnio, valjda. U lutkarstvu nije glumac u prvom planu, nego lutka. Treba poništiti sebe, a opet biti toliko jak da udahneš život u lutku. Ali isto kao i u glumi, važna je tehnika; no ovdje je ta tehnika malo drugačija. Voljela bih se više baviti lutkarstvom.
Koliko te za konkretan rad pripremila akademija, a koliko tvoje vlastito iskustvo i snalaženje? Definitivno me akademija pripremila, stekla sam radne navike, koncentraciju, upoznala sam se s raznim metodama, i naučila sam kako koristiti vlastito iskustvo i snalaženje. Ne kažem da je akademija nužna da bi glumac bio dobar, štoviše, znam glumce koji nisu uopće studirali glumu, a fenomenalni su, ali meni je pomogla. Razvila je neke moje vještine na kojima sama nisam radila, pripremila me za neke stvari koje bih sama možda naučila ali kasnije.
Posljednje dvije godine živjela si u Splitu zbog snimanja serije Ruža vjetrova. Kako je vratiti se na kontinent, kako je uopće zbog posla biti nomad, odgovara li ti takav život, ili je to napor? Trenutno mi je to super – biti nomad – jer nemam ništa posebno što me veže za jedno mjesto. Volim putovati zbog posla, volim upoznavati nove ljude, nikad ne znam u kojem ću sljedećem gradu raditi i to me veseli. Možda će mi s godinama to postati napor, ne znam, ali trenutno mi je super. U Splitu mi je bilo predivno, u jednu ruku mi je žao što sam otišla iz Splita, s mora, ali opet mi je drago što sam sada više u Osijeku i Zagrebu.
Kako provodiš slobodno vrijeme? Nedavno si se počela više baviti jednim svojim hobijem. Možeš li reći malo više o tome i koji su ti planovi u tom području? Moje slobodno vrijeme je potrošeno na knjige, filmove, glazbu, ljude koje volim i na vožnju bicikla. A što se tiče tog hobija...to je pisanje. Pišem kratke priče još od srednje škole, ali to je samo za mene i eventualno par mojih prijateljica. No u zadnje vrijeme pišem i scenarije i dramske tekstove, ili barem pokušavam. A planovi na tom području? Ah, planovi su veliki, vidjet ćemo što će biti, tko zna!
Iako si još jako mlada glumica, postigla si veliku prepoznatljivost u Hrvatskoj. Je li po tebi „slava“ neodvojivi dio glumačkog posla, je li nužan dio ili se može bez toga? Koje su pozitivne, a koje negativne strane popularnosti? Mislim da nije potrebno da cijela Hrvatska zna kad sam i zbog čega prekinula sa svojim dečkom, da je neukusno stavljati svoje privatne slike sa fejsa na sve portale, da je nepotrebno slikati „poznate“ dok ispijaju kave na Cvjetnom. Isto tako mislim da je slava donijela veliku slobodu narodu – svatko može komentirati, bilo da je u tom polju ili ne, bilo da se to traži od njega ili ne. To je neka „sloboda govora“ koja je prerasla granice pristojnog ponašanja, po meni. Shvaćam da su glumci koji su izloženi na televiziju ljudima bliži i poznatiji jer je to danas najjači medij, i shvaćam da ljudi vole vidjeti kako živi njegov dragi glumac-glumica (i ja volim to pogledati za svoje najdraže glumce, pjevače) jer ljudi valjda žele vidjeti da je ta osoba možda slična njima, i tu „slavu“ mogu razumjeti. Ali sve ostalo je previše i nepotrebno i mislim da se može izbjeći, ako se želi. Odlično je piatnje slave obradio Woody Allen u filmu „Rimu s ljubavi“. To je to!
Što misliš o opsjednutosti izgledom i koliko je izgled presudan u glumačkom poslu? Kako gledaš na porast plastičnih operacija među glumcima/icama? Opsjednutost izgledom je stresna posljedica današnje komercijalizacije, globalizacije, amerikanizacije, i sve mi je to grozno. Izgled je bitan u glumačkom poslu, naravno, ali svaki glumac/glumica ima svoj specifičan izgled koji treba njegovati i raditi na njemu, a ne da se pokušavati promijeniti zbog današnjih „standarda“. Kako se nosiš s kritikom? Kritiku, koja će mi pomoći u poslu, volim čuti i želim čuti, jer želim raditi na sebi i biti bolja.
Kako u trenutnoj društveno-ekonomskoj situaciji živi mladi umjetnik u Hrvatskoj? Može li se živjeti od umjetnosti, i smatraš li možda sapunice manje bitnim umjetničkim formatom – „nužnim zlom“ od kojeg se prehranjuje ili i unutar njih glumac može istinski kreirati? Svi govore da je Nives Ivanković napravila ulogu života u „Ruži vjetrova“. Zar nije to dovoljan argument da se i u sapunicama glumac može iskreirati? To je format koji je iz nekog meni nepoznatog razloga publici jako privlačan, i donosi više novaca nego kazalište, možda je zato omražen među umjetnicima, ne znam. Ali ne mislim da je to „nužno zlo“. Nekom to paše, nekom ne. Isto tako nekome paše lutkarstvo, nekome mjuzikl, nekome samo komedije. Imam puno kolega glumaca koji danas rade svašta: glume u sapunici, voditelji su nekih emisija, igraju edukativne predstave za osnovne škole, sinkroniziraju, glume u kazalištu, animatori su. Snalazimo se, preživljavamo kako god možemo! Neki bolje, neki slabije, ali to ovisi od osobe do osobe, o upornosti i želji.
Vani je popularno imati glumačkog agenta, kod nas ne. Kako se snalaziš u tom aspektu posla (dogovori, pregovaranja, ugovori, prava) i misliš li da bi ti agent olakšao život? Mislim da bi mi agent olakšao puno toga! Tražim agenta! Želim agenta.
Voliš putovati. Gdje ti je bilo najljepše i razmišljaš li kad o tome da preseliš iz Hrvatske? Jesi li u inozemstvu primijetila bolje prilike za mlade glumce nego kod nas – koje su to? (Sanjaš li ikada o karijeri izvan zemlje, ili se možeš zadovoljiti domaćim produkcijama?) Sanjam o karijeri izvan zemlje, kako ne! Voljela bih snimati film u Švedskoj, Nizozemskoj, Irskoj, Engleskoj, u Americi... haha, svugdje! Ne znam jesu li bolje prilike vani, još uvijek nemam iskustva. Kad smo kod putovanja, bliži se i ljeto. Planiraš li duge odmore ili neke nove projekte? Planiram svašta, ali sam naučila da mi je život nestalan, da se stvari stalno mijenjaju i da na neke stvari ne mogu utjecati... tako da, tko zna što će biti i gdje ću biti na ljeto. Kako moja baka kaže: „Dok mi planiramo, Bog se smije.“
